Deutsche Welle: Šta je zapravo trauma, šta se podrazumijeva pod tim?

Christian Lüdke: Trauma je grčka riječ za ranu. Najprije su je koristili hirurzi koji su govorili o posjekotinama. U prenesenom smislu trauma danas znači duhovnu ranu. Trauma nastupa uvijek kada kao ljudi doživljavamo ekstremno opterećujuću situaciju. Ona je kao rana od reza, ali rana koja zarasta ako se pravilno zbrine. Ako se ona očisti i pokrije onda ona zacijeli. Isto važi i za duhovne rane. To znači da uvijek kada se dešavaju stvari kao što je napad u Berlinu, onda ljudi doživljavaju potpuno neuobičajene simptome. Oni su u šoku, i nose u sebi slike koje ih podsjećaju na to, a koje su veoma opterećujuće. Ali i ta rana zacjeljuje ako je očistimo. 

Šta može pri tome pomoći?

Ovdje su potrebne informacije. Trebamo brojne pouzdane informacije. Moramo biti svjesni normalnosti simptoma. To znači: Simptomi, koje ljudi sada pokazuju, bez obzira koliko neuobičajeni bili su uvijek normalna reakcija na nenormalan događaj. Dakle: Nisam ja lud jer sada ne mogu spavati, jer se osjećam nesigurno, imam mučan osjećaj, već je ono što de dogodilo poremećeno, neuobičajeno. I to uvijek vuče za sobom neuobičajene situacije i reakcije.  

Kada govorite o "pouzdanim informacijama" može li se to shvatiti i kao apel na medije da ne padnu u histeriju, već da i dalje ozbiljno izvještavaju?

Apsolutno! Vrlo je važno kontinuirano izvještavati, međutim to mora biti ozbiljno. I trebale bi biti korištene samo sigurne i pouzdane informacije. Inače bi moglo biti opasno, posebno kada je riječ o "novim medijima", koji bi u osnovi mogli biti od pomoći. Dakle ako primjerice pogledam šta policija objavljuje onda mogu biti siguran. Više dramatično i opasnije postaje kada se takve informacije pomiješaju sa vlastitim strahovanjima ili fantazijama o zavjeri. Onda odjednom sve to dobija novu dinamiku, koja uopće nije od pomoći, već na koncu više šteti nego što pomaže. 

U "novim medijima" se propagira solidarnost. Koliko je ona važna za ljude?

Smatram da je saučešće nevjerojatno važno jer mi ljudi u takvim trenucima gradimo zajednicu koju povezuje teška sudbina. I tu odgovara sljedeći izraz: "Podijeljena patnja je pola patnje". Vrlo je važno uvidjeti sljedeće: "Nisam sam i nije neuobičajeno kako reagiram, ne moram se zbog toga sramiti jer znam da veoma veliki broj ljudi isto tako reagira i osjeća kao ja". Važno je komunicirati i formirati zajednicu jer to nosi sa sobom spremnost da brinemo jedni o drugima i time teroru suprotstavimo jaku protutežu.

Nakon napada u posljednje vrijeme se sve više diskutira kako se sada trebamo ponašati. Trebamo li izbjegavati izlaske u javnost? Ili upravo ne - s argumentom: Ne želim dozvoliti da moj životni stil određuje neko izvana. Ima li ovdje uopće savjeta ili je to prepušteno svakom pojedincu?

Generalno bih već rekao da je poruka ljudima i javnosti da se upravo ne dozvole zastrašiti, da se ne daju odvratiti od onoga što svakodnevno čine. Jer onda bi teroristi ili ljudi, koji stoje iza svega, upravo postigli svoj cilj, dakle širenje straha i užasa. To ni u kom slučaju ne trebamo činiti.

Također sada ne trebamo imati pretjerani strah. Jasno, postoje naravno pojedinačni slučajevi da ljudi možda imaju pretjerane strahove. Oni naravno mogu sami odlučiti hoće li izaći iz kuće ili ostati unutra. No u jednom otvorenom društvu, u kojem mi živimo, ne postoji stopostotna sigurnost. Zbog toga bismo trebali što je prije moguće vratiti se normalnoj svakodnevici jer nam ona daje sigurnost, nju poznajemo. Također ne bismo trebali dozvoliti da se suzdržavamo otići na božićni sajam, da kupujemo naše božićne poklone, posjećujemo velike manifestacije. Naravno da su ljudi senzibilizirani. Oni su sada više oprezni i više budni. No mi bismo također trebali paziti na to da najviši organi vlasti, policija i pravosuđe veoma intenzivno rade na tome da se otklone uzroci. To je jedina mogućnost da se dugoročno pronađe rješenje. Ljudi sada ne trebaju dozvoliti da budu zastrašeni i da se plaše ići van.    

Debata o izbjeglicama je ponovo uzavrela. Kako da se emocionalno zaštitimo od toga da tražimo krivce i žrtvene jarce za ovakve događaje? Što se može učiniti da ne padnemo u histeriju?

Zapravo se možemo samo štititi tako što ćemo se veoma dobro informirati. Ovdje ne smijemo - što je tipično kod ljudi - stvarati predrasude. "Izbjeglice" ne bismo trebali paušalizirati. Među njima (među izbjeglicama - op. red.) su potpuno fantastični i divni ljudi. Među izbjeglicama, kao i u našem društvu, postoje i pojedinci sa velikom kriminalnom energijom koji dijelom pripadaju i radikalnoj grupi. Ovdje se mora tačno razlikovati ko je taj čovjek i koju ideologiju on slijedi. Ne smije se paušalizirati tako što ćemo reći: "Sve izbjeglice su...". Na to hitno upozoravam!  

 

Dr. Christian Lüdke (56) je klinički hipnoterapeut, specijaliziran između ostalog za rad sa traumatiziranim pacijentima. Lüdke radi na području kliničke akutne intervencije i u okviru svog preduzeća "Terapon" širom Njemačke pruža pomoć ljudima iz cijelog svijeta nakon traumatičnih događaja kao što su teroristički napadi.