Jedan razgovor Thomasu Jeutneru, protestantskom svećeniku iz Berlina ne ide iz glave. Njegovatelj u jednom staračkom domu mu je tijekom razgovora o oboljelima i koroni rekao: „Znate, ja ne vjerujem u Boga ali molim za svakog ovdje da preživi". Za Jeutnera je to bilo čisto priznanje vjere.

„Dom na Gartenplatz-u", smještaj za one koji više ne mogu bez tuđe njege, spada u nadležnost svećenika Jeutnera. Dom se nalazi u blizini spomen parka s ostacima Berlinskog zida. Ovdje je i poznata kapelica posvećena onima koji su izgubili život pokušavajući pobjeći iz Istočnog u Zapadni Berlin.

U domu neumiru svi od posljedica zaraze koronavirusom ali njegovi stanovnici itekako pate zbog pandemije. Umiranje je vidljivo kroz statistike no ono rijetko ima pravo lice. „Dom se nalazio pred evakuacijom koju su trebali provesti vojnici Bundeswehra", priča Ute Goede, direktorica doma. Gotovo svi zaposleni su bili bolesni, štićenici su se nalazili izolirani u svojim sobama.

I 57-godišnja direktorica je oboljela od koronavirusa. „Nikada u životu nisam bila tako bolesna. To nije bila šala", kaže Goede. I danas ju bole pluća, dugo je razmišljala želi li se uopće vratiti na posao. Mnogi radnici doma se nakon zaraze koronavirusa nisu vratili na stara radna mjesta. „Nisu više mogli", kaže direktorica.

„Duboka žalost"

Goede svjedoči o „potištenoj atmosferi" u tjednima karantene, više od polovice stanovnika doma je dementno. Od početka godine se u domu provodi cijepljenje stanovnika. „Od tada se situacija polako normalizira. U domu više nema virusa", kaže Goede.

Prije nekoliko dana je održana komemoracija uz klavir i violončelo. Naglas su pročitana imena 32 žitelja doma koji su preminuli od koronavirusa. Za svaki mjesec 2020. je upaljena po jedna svijeća.

Svećenik Jautner se sjeća da se mnogim prisutnima, nakon čitanja Psalma 23: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom", na licu vidjelo da znaju o čemu ovaj biblijski stih govori.

Svećenik je i prošle godine redovito dolazio u ovaj dom, davao je posljednju pomast, pratio vjernike do samog kraja. Posljednja godina je bila posebno teška. „Ove posjete su mi padale teže nego inače. Neispunjenja svih tih silnih očekivanja koja sam vidio na licima tih ljudi su mi sjedala teško. To ne možete samo tako izbrisati", kaže 60-godišnji dušobrižnik.

Teško mu je bilo gledati i s kojim strpljenjem stariji čekaju da karantena prođe, da napokon vide nekog bližnjeg. Jautner se sjeća rodbine koja je preko velikog stakla mahala svojim djedovima i bakama. Bio je tu i jedan zbor dječjeg vrtića.

Duh Velikog petka

No uvijek iznova: smrt. Psalm koji opisuje dolinu smrti spada u jedno od onih tekstova iz Biblije kojim crkve ukazuju na patnje i umiranje Isusa Krista. Jeutneru uvijek iznova na pamet dolaze i Kristove riječi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?". „Oboljeli koronavirusom često imaju osjećaj da su ostavljeni sami, da su sami prošli put patnje. To je jedna vrlo tamna misao povezana s Velikim petkom", kaže svećenik.

I prisjeća se njegovatelja koji nisu nikoga ostavljali na cjedilu. „To nije posao pred monitorom. To je sučeljavanje s ljudima. Njegovatelji svoj život provede tako da su tu za druge", kaže svećenik i dodaje: „Možda bi i Isus postao njegovatelj".

Ove godine neće u njegovoj župi biti klasične mise nego bogoslužje na otvorenom. „U tišini. Prisutnost je važna, ne riječi. To će biti mirni dani", zaključuje svećenik. Tihi dani u Njemačkoj uoči Uskrsa.

 

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na luboInstagramu