„Pokazat će Vama slijepac gdje da parkirate", kaže nam sa osmijehom Saudin Hodžić. U ruci nosi bijeli štap i bez problema se kreće naseljem Nedžarići u Sarajevu. Uprkos činjenici da se tamo preselio tek nakon što je oslijepio, on ga poznaje kao svoj dlan. Po broju semafora i skretanja nije mu teško objasniti gdje se treba skrenuti desno ili lijevo kako bi vozač stigao na cilj. „Vidite li sa desne strane žutu ogradu? E tu sada skrenite", navigira on.

Stižemo na parking Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu, ali naš konačni cilj je Saudinovo radno mjesto - zgrada koja se nalazi odmah pored i na kojoj velikim slovima piše „TMP". To je skraćenica za trikotažu, metal i plastiku. Razlog: zaposlenici „Društva za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica TMP" koji se nalazi u tom objektu su nekada proizvodili predmete upravo od ovih materijala. 

Iz ruševina, sve od početka

„To je nekada bila fabrika u kojoj su osobe sa invaliditetom radile na produkciji za velike industrijske gigante", kaže nam Veselin Rebić, direktor TMP-a osnovanog od strane Saveza slijepih Bosne i Hercegovine 1968. godine. Skraćenica je danas ostala samo kao simbol nekadašnje djelatnosti, jer se ovo privredno društvo nakon ratnih razaranja devedesetih godina moralo dignuti iz pepela.

„Objekat se nalazio na liniji razgraničenja i u njega se bila ugnijezdila vojska Republike Srpske. Uništili su ono što se dalo uništiti i odnijeli ono što se moglo odnijeti. Sve je bilo devastirano“, objašnjava Rebić i dodaje da je firma imala velike dugove, a prijeratna 123 zaposlenika su ostala bez posla i sigurnosti.

Proces ponovnog osposobljavanje firme nije bio lagan, priča Rebić koji je kao i Saudin Hodžić,potpuno slijep:

„Na početku je išlo malo po malo. Jako puno su sami radnici svojim rukama i novčanim sredstvima obnovili. Godine 2004. i 2005. su bile prelomne jer je Vlada Kantona Sarajevo dala sredstva i izvršili smo rekonstrukcija objekata".

Nekoliko renoviranih zgrada sada udomljavaju različite djelatnosti: od centra za fizikalnu terapiju, preko štamparije i restorana, pa sve do veleprodaje i maloprodaje. Osim imena, ono čemu je tim TMP-a ostao vjeran je i ideja: zaposlenici su i danas velikom većinom osobe sa invaliditetom - i to ne samo slijepe i slabovidne osobe, nego i one sa cerebralnom paralizom ili oštećenjem sluha.

Osobe sa invaliditetom - krojači vlastite sreće

„U TMP-u su trenutno zaposlene 52 osobe, od kojih je njih 43 sa invaliditetom u rasponu između 60 i 100 posto. Svi oni su prošli proces profesionalne rehabilitacije ovdje kod nas, stalno su zaposleni i zarađuju vlastitu platu“, objašnjava izvršni direktor Armin Hadžić.

32-godišnji Saudin Hodžić u centru već četiri godine radi kao fizikalni terapeut. 

„Ja sam ovdje sretan i najveća mi je satisfakcija kada pacijenti kući odu nasmijani, a došli su u bolovima“, govori on za DW dok masira pacijenticu i nasmijava je.

Potpuno je oslijepio zbog dijabetesa kada je imao 16 godina i na početku mu nije bilo do zbijanja šala: „Bio sam tinejdžer i imao sam crne misli. To je trauma", kaže on. Danas nema mnogo slobodnog vremena, jer veliki broj pacijenata želi kod njega – upravo zbog njegovog humora, ali i stručnosti.

TMP mu je pomogao da stane na vlastite noge i, kako on to kaže, bude krojač vlastite sudbine.

„Drago mi je da sam dio priče TMP-a, jer on za mene ne predstavlja samo mjesto gdje zarađujem egzistenciju, nego i mjesto gdje sam svoj na svom“, kaže Saudin koji je završio srednju školu za fizioterapeuta i danas u prosjeku u svojoj smjeni od 12 sati ima 15 pacijenata.

Trnovit put do uspjeha

Međutim, za dolazak u Centar za fizikalnu terapiju TMP-a, koji je otvoren 2012. godine, nije uvijek bilo tako puno interesa. „Znala je proći cijela sedmica, a da nam ne dođe niti jedan pacijent. Nismo mogli da osiguramo niti jednu platu za njih 4-5 koliko ih je tada tu radilo“, priča za DW izvršni direktor Armin Hadžić.

To se na svu sreću promijenilo i sva ulaganja koja su vršena su se ipak isplatila. Kroz centar je do sada prošlo oko deset hiljada pacijenata:

„Bili smo uporni, nabavljali aparaturu i vjerovali da će sve biti dobro. Trebalo je 2-3 godine da ljudi čuju za nas, da steknemo povjerenje, da ljudi dolaze kod osoba sa invaliditetom”, objašnjava Hadžić. Centar za fizikalnu terapiju je danas najuspješniji dio poslovanja TMP-a, koji se najvećim dijelom finansira iz sopstvenih djelatnosti:

„Mi plaćamo porez i PDV kao i sve druge firme. Postoji Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, koji nam je velika podrška, ali to je samo inicijalna kapisla, jer sve dalje moramo ostvariti sami".

Zakoni: samo slovo na papiru

Firme koje zapošljavaju osobe sa invaliditetom bi po zakonskim regulativama FBiH trebalo da imaju olakšice. Po federalnom Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, takva privredna društva ostvaruju pravo na povrat poreza i doprinosa. To međutim nije tako u praksi, a zašto, pitali smo u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike.

Dobrica Jonjić, pomoćnik ministra, tvrdi da to nije neobično, jer se zakoni često najprije usvoje "da bi zadovoljili određenu socijalnu grupu", pa tek se onda gleda da li je moguće da ih se implementira ili ne.

Problem je i u preklapanju više zakonskih odredbi, tvrdi on:

„Neusklađeni su zakoni, jer su firme koje zapošljavaju preko 50 posto osoba sa invaliditetom imale pravo na povrat poreza na dobit do 2016. godine, ali onda su zbog Zakona o porezu na dobit FBiH sva privredna društva stavljena u isti koš".

Pored ovoga, svaka firma u Federaciji BiH bi na 16 zaposlenih trebala da zaposli jednu osobu sa invaliditetom. Ako ne zapošljava, onda mora plaćati doprinos Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Ali ni ta zakonska odredba se ne poštuje.

„Zakon o obaveznim doprinosima ne ubraja taj doprinos kao obavezni doprinos. Tako da kada poreski inspektor koji kontrolira jednu firmu nije obavezan kontrolirati uplatu tog posebnog doprinosa za nezaposlenost osoba sa invaliditetom“, govori Jonjić.

Rješenje je, kaže pomoćnik ministra, harmonizacija zakona. „Naše ministarstvo je imalo nekoliko inicijativa prema Ministarstvu finansija u tom smislu ali nismo našli zajednički jezik“ objašnjava on i dodaje da će se sa novim inicijativama krenuti poslije ljetnih praznika.

"Da se trezor odrekne poreza na dobit ne bi bio veliki gubitak za budžet, a za firme bi to bio značaj poticaj za razvoj", tvrdi Jonjić. 

Dok se ne postigne rješenje, firme kao što je TMP ni dalje neće imati olakšice koje im zakonski pripadaju, iako će uz pomoć Saudina Hodžića i njegovih kolega nastavljati doprinositi i davati sve od sebe za "posebni javni interes", kako to i stoji u Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu