Najprije da kažem da i ja smatram da "Uvredljiva pjesma" ("Schmähgedichtes"), koju je izrecitovao Jan Böhmermann emisiji ZDF-a 'Neo Royale' udara ispod pojasa, prelazi sve granice i da je neukusna. U to nema sumnje. Pa ipak je jasno da je to satira. A šta drugo?

Pjesma nije objavljena u nekom književnom magazinu, već u satiričnoj emisiji. Tu se može i mora očekivati zaoštravanje, pretjerivanje i prelazak granica. Od toga satira živi, ona je više od običnog vica. Satira je umjetnički izraz koji ironijom, pretjerivanjem i ismijavanjem kritikuje pojedince ili stanja u namjeri da polarizira. Pri tome je dozvoljeno da nekome smijeh i prisjedne. Iako je mene lično emisija ZDF-a zaista natjerala na smijeh. Ne "Uvrijedljiva pjesma", koju - kao što rekoh- smatram neukusnom. Ali kompletan skeč , koji nije samo vješto i rafinirano osmišljen i originalno izveden već je otvorio važnu diskusiju u društvu.

"To što sada dolazi, je zabranjeno...."

Već uvod u temu je bio clever. Jan Böhmermann odrecitovao je pjesmu uz upozorenje rekavši: "Ono što sada slijedi je zabranjeno, to se ne bi smjelo uraditi. Takva uvrijedljiva kritika bi mogla biti kažnjena a cijeli sadržaj uklonjen iz programa..." Što se i desilo: ZDF je izbrisao dijelove emisije iz mediateke. Bila je to isplanirana provokacija i jasna namjera kreatora emisije. Bilo je to "proračunato kršenje zakona", kako je to za DW rekao kelnski advokat specijaliziran za medije Markus Kompa. Smatram da je to genijalan, satirično-medijski potez.

A "uvredljiva pjesma" ima svoju predistoriju. Odnosi se na prethodno objavljenu satiričnu emisiju NDR-a pod nazivom 'extra3' u kojoj je objavljena pjesma, koja kritikuje i ismijava ekscesivnu cenzuru i gušenje slobode mišljenja, govora i izražavanja u Turskoj. Iako je to bila satira, koja je bez sumnje dozvoljena u Njemačkoj, turski predsjednik Erdogan je zbog toga pozvao na razgovor njemačkog ambasadora u Turskoj i tražio da se sporni sadržaj izbriše. Tek nakon sedam dana je njemačka vlada zauzela stav po tom pitanju, otvoreno braneći slobodu izražavanja i medija u Njemačkoj.

Šta u Njemačkoj satira smije a šta ne smije?

Böhmermannov skeč je rafinirano i zagonetno okrenuo cijelu priču izrecitovavši pretjeranu i krajnje apsurdnu "Uvredljivu pjesmu", koju čak ni najveći Erdoganovi kritičari ne bi smjeli uzeti zdravo za gotovo. Uprkos neosporno uvrjedljivih formulacija cilj pjesme nije uvreda koja ima klevetničke namjere. U pjesmi se samo satirično kritikuje diktatorsko ophođenje turskog predsjednika prema slobodi mišljenja i izražavanja, kao i njegov pokušaj da tu slobodu torpedira i u Njemačkoj - kao u slučaju emisije 'extra 3'.

Upravo to od Böhmermannovog skeča pravi najčistiju satiru. To nije samo lekcija o granicama satire (mogla bi zaista poslužiti kao primjer za studente novinarstva), već pokazuje i koliko moćna može da bude satira, kada upire prstom u političke i društvene rane. Demokratska društva u stanju su izdržati ovakvu satiru.