DW: Kao njemački novinar decenijama ste izvještavali o Jugoistočnoj Evropi, studirali ste njenu istoriju i jezike. Čak ste doktorirali na temu samoupravnog socijalizma Jugoslavije. Kako ste došli na tu ideju?

Tomas Braj: Dakle, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka jugoslovenski model radničkog samoupravljanja bio je na glasu na Zapadu - počevši od Juzosa, to je omladinska organizacija njemačkih socijaldemokrata, pa do novih evro-komunista, pomenuću tu samo Berlinguera u Italiji - svi oni su tražili treći put između kapitalizma i državnog socijalizma kakav je bio na primjer u SSSR. Jugoslovenski model bio je totalno in, kako se to danas kaže, i magično je privlačio ljude. Među njima sam bio i ja.

Kad sam doktorirao, zaposlio sam se u Njemačkoj novinskoj agenciji dpa - tražili su ljude koji su znali istočne jezike. Relativno brzo, agencija dpa me je poslala u inostranstvo. Danas to nije neobično, ali tada je to bila apsolutna senzacija za nekog ko je bio mlad. Tako sam 1983. sa 30. godina došao u Beograd.

Da li je to bilo Vaše prvo putovanje tamo?

Ne, za Jugoslaviju me je već vezivala duga ljubav. Bio sam tamo skoro svake godine, još od kraja 60-ih, na proputovanuju ka Grčkoj svojom bubom, a i na odmoru. Apsolutno fascinantna zemlja, priroda, ljudi, kultura, istorija…

U to vrijeme je vladalo veliko interesovanje za Jugoslaviju, zbog Titove politike, zbog nesvrstanih… dakle, zbog te specifične uloge između Zapada i Istoka. Ali to je bilo nešto za specijaliste, a ne tema za masovne medije. I to ne samo Jugoslavija, već cijela jugoistočna Evropa. Uz rijetke izuzetke, njemački mediji 80-ih godina tamo nisu imali svoje dopisnike. Ali, za dpa je Beograd još od 50-ih bio važan. Dok je većina dopisnika važnih zapadnih medija tada, baš kao i danas, bila u Beču.

Da, to je često slučaj. Zašto Beč?

Pa, kao što znate, Beč ima dugu tradiciju u vezi sa jugoistočnom Evropom, reći ću samo - Habsburško carstvo. I tamo imate svu infrastrukturu, možete svuda da letite, nemate tehničkih problema. Sve su to problemi koje imate na terenu, u Beogradu.

Ali, mi kao njemačka novinska agencija smatrali smo da je od suštinske važnosti biti na terenu - i tada 80-ih kao i sada. Drugo je kad o Jugoslaviji izvještavate iz Budimpešte, kao što je to na primjer radio „Frankfurter algemajne cajtung" ili kada o Jugoslaviji izvještavate iz Jugoslavije.

A onda naravno tu je i činjenica da mnogi dopisnici ne znaju jezike, pa su zavisni od indirektnih izvora, od prevoda ili izvora na engleskom. Zbog toga dpa ​​generalno šalje u inostranstvo samo ljude koji govore relevantne jezike. Zamislite da „Politiku" čitam svaki dan i da to moram da radim sa prevodiocem, koji mi govori koji je članak važan, a koji nije. To ne ide.

Odlično govorite i pišete srpskohrvatski. Da li govorite i albanski, makedonski, slovenački?

Ne. Dakle, moj drugi maternji jezik je srpskohrvatski. To mi je bilo sasvim dovoljno u vrijeme Jugoslavije. Srpskohrvatski je bio lingua franca, i svi su ga razumjeli i manje-više dobro govorili, Makedonci, Slovenci ili Albanci. Kao što je poznato, Kosovo je pripadalo Jugoslaviji i tamo su svi s kojima sam imao kontkate, predstavnici preduzeća, političari, naučnici - svi su govorili srpskohrvatski, svi do jednog. Danas morate tamo da govorite engleski, ako ne govorite albanski, poput mene.

Šta ste zatekli u Beogradu 1983? O čemu ste izvještavali?

Dopisništvo je bilo u Beogradu, ali sam pokrivao i Albaniju, Bugarsku i Rumuniju. U svim tim zemljama još uvijek je vladao teški komunizam. Tito je umro 1980. U Jugosalaviji je još uvijek bilo vrlo statično. Iako je ispod površine ključalo, partija je i dalje imala sve pod kontrolom. Nije bilo mnogo toga za izvještavanje.

Zanimljivo je postalo s pojavom nacionalizma, i to ne samo od izbijanja ratova, prvih neprijateljstava u Hrvatskoj 1991. To se osjetilo vrlo, vrlo rano, odnosno od sredine i kasnih 80-ih. EU je godinama pokušavala da posreduje. Godinama se u Jugoslaviji radilo na reformi i preoblikovanju zemlje. Bilo je kriznih sastanaka, bilo je prijetnji. Bilo je raznih stvari koje su pobudile interesovanje u inostranstvu. Od 1985. nadalje, izvještavanje je postalo življe.

Da, postoji ono prokletstvo „dabogda živio u zanimljivim vremenima".

Ali znate, naravno i staro novinarsko pravilo - ne pišemo o avionu koji se nije srušio.

Ostanimo kod te slike. Avion se definitivno srušio 90-ih. Ali Vi niste bili ratni izvještač, bili ste šef dopisništva. Kako ste izvještavali?

Od početka ratova u Jugoslaviji, Beograd je za dpa bio centrala za vijesti - bilo da se radilo o tekstovima, fotografijama ili audio materijalu za privatne radio stanice. Moje koleginice i kolege su redovno bili na prvim linijama fronta ili, na primjer, u Sarajevu, koje je godinama bilo pod opsadom. Tako se desilo i da je ​​1991. u Hrvatskoj moja koleginica bila sa dopisnikom „Zidojče Cajtunga", Egonom Skotlandom, kada ga je u jednom selu kod Siska ubio snajperista.

To su bila burna vremena. Koliko je Balkan danas interesantan za Zapad i njegove medije?

Posmatrajući pažljivo stekao sam utisak da se inostrano interesovanje za region Balkana zaista dramatično smanjilo. Danas je Balkan region za istoričare, naučnike i novinare koji su specijalizovani. Ali mase ljudi u zapadnoj Evropi sada nisu toliko zainteresovane za region. Zapravo, nimalo.

Da, to se primijetilo 2014. kada je bila kriza oko Ukrajine i kada su neki novinari govorili o prvom sukobu poslije Drugog svjetskog rata u Evropi.

Da. Ipak mislim da zemlje jugoistočne Evrope i prije svega tamošnje novinarstvo, ali naravno i politika, imaju veliki problem jer sebe pogrešno procjenjuju - imaju vrlo centristički pogled na svijet. Čak i intelektualci, dobro obrazovani ljudi misle da se cio svijet vrti oko Srbije ili Hrvatske. Sad ću da preuveličam, ali, mnogi misle da je prvo na šta Merkel, Makron ili Obama pomisle ujutro kad otvore oči - šta ću danas da radim s Hrvatskom ili sa Srbijom? Mnogi to misle. I naravno i političari prenose takvu sliku.

U medijima se predstavlja kao da je Balkan u fokusu svjetskih političara, posebno u Srbiji ili Hrvatskoj. To je besmislica. Vrlo često ti moćni ljudi zapravo ni ne znaju šta se dešava na Balkanu. Najviši zapadni političari često koriste Balkan samo kao instrument da sebe stave u centar pažnje. Ne zanima ih iskreno šta se tamo dešava. Svoja putovanja na Balkan, svoju politiku prema Balkanu koriste kako bi se kod kuće stavili u centar pažnje.

Tako će to uvijek biti. Cio taj region je bio i ostao periferno područje. U fokusu se nađe samo kada se dogodi nešto dramatično, kao što je to bio rat 90-ih ili veliki talas migranata 2015. Takve stvari. Tada se ovaj region vraća u središte svijeta. Ali inače interesovanje nije baš veliko.

Mi u Dojče veleu, naravno, prenosimo svaku riječ, svaki zarez Angele Merkel. Da li time i mi doprinosimo ovom centrističkom pogledu na svijet?

Vrlo je moguće. Ali, na primjeru koji ste pomenuli, vaš zadatak i jeste da ljudima prenesete to što je gospođa Merkel rekla o određenom problemu u jugoistočnoj Evropi. Te izjave Merkelove vjerovatno nećete naći u uobičajenim medijima u Njemačkoj. Ovih dana na primjer u Briselu je donijeta preliminarna odluka da pregovori o pridruživanju sa Albanijom i Makedonijom neće biti otvoreni ove godine, zbog blokade Bugarske. To je naravno bila velika stvar u regionu. O tome u Njemačkoj osim kratke vijesti tog dana nema ništa više. To uopšte nije tema. Prirodno. Ali vi kao strani medij imate potpuno drugačiju publiku i vi to zaista dobro radite.

Šta mislite odakle taj centrizam na Balkanu?

To je zato što je to decenijama narativ, u školama, u medijima, kod političara. Kaže se - mi smo važni! Pa onda narativ o velikoj borbi Rusije i Amerike oko Srbije. Naravno, Rusija ima svoje sfere uticaja. Naravno, SAD imaju svoje sfere uticaja. Ali da je neka od ovih zemalja jugoistočne Evrope na neki način središte odnosa ove dvije velike sile, potpuno je apsurdno. A političari, koji vode te uglavnom male države - podržavaju taj centrizam, predstavljajući sebe kao da komuniciraju ravnopravno sa velikanima svijeta.

A tu su onda i nacionalni mitovi, ili zloupotreba istorije u dnevnoj politici, koji stvaraju tu pogrešnu sliku. O Srbiji i Kosovu i manastirima da i ne govorimo… Da samo pomenemo trenutni spor između Bugarske i Makedonije, oko toga čiji je heroj Goce Delčev. Ili uzmimo višedecenijski spor između Grčke i Makedonije oko pitanja ko može da polaže prava na Aleksandra Velikog. A u Grčkoj se stalno ističe šta su sve antički Grci učinili za demokratiju u Evropi, i pritom uporno tvrdi da između ljudi poput Perikla u 5. vijeku prije nove ere i današnjih Grka - postoji direktna veza. A to da je ta zemlja bila 400 godina pod Osmanskim carstvom i da su Albanci naselili Peloponez, potpuno se ignoriše. Nažalost, takvih primjera ima na pretek.

Dr Tomas Braj (Thomas Brey, 1953) je od ranih osamdesetih pa do penzionisanja radio za Njemačku novinsku agenciju - dpa, prvo kao dopisnik i potom kao šef dopisništva za jugoistočnu Evropu. Na više njemačkih univerziteta predaje novinarstvo, piše publikacije. Upravo je izašla njegova Knjiga „Kvalitetno novinarstvo u jugoistočnoj Evropi" nastala uz pomoć Fondacije Fridrih Nauman za slobodu FNF koja je bliska njemačkim liberalima FDP.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android!