Sasvim običan let, tako je izgledalo. Prije tačno šest mjeseci, 24. marta ove godine, putnici ulaze u Džermanvingsov Erbas 320 koji treba da ih preveze iz Barselone do Diseldorfa. Većina su Nijemci, među njima čitav školski razred iz vestfalijskog gradića Halterna. Nijedan od putnika neće stići na cilj. Iznad francuskih Alpa letjelica konstantno gubi visinu. To dugo niko nije ni primijetio.

Jedini kojem bi nešto moglo i moralo da bude sumnjivo i jedini koji bi nešto mogao da preduzme – u tom trenutku nije u kokpitu. Otišao je do toaleta. Kada je izašao, vrata kabine bila su zapečaćena. Kopilot nije otvarao. Pilot sve jače udara po vratima i doziva svog kopilota, na kraju urla. Nekoliko minuta kasnije već je prekasno – avion se raskomadao u sudaru sa planinskim masivom. Svih 150 ljudi u letjelici je smrtno stradalo. U pitanju je jedna od najgorih katastrofa njemačkog civilnog vazduhoplovstva i veliki udarac za Lufthanzu kojoj pripada i Džermanvings.

Zatajeni problemi

Da li se radilo o tehničkom kvaru? Ili je kopilot Andreas Lubic izgubio svijest? Stručnjaci najprije nisu bili sigurni. Lubic nije poslao poziv u pomoć. Podaci iz crne kutije dva dana kasnije prvi put ukazuju na stravičnu mogućnost: kopilot je svjesno zapečatio kokpit i namjerno oborio avion. Međutim, samo nedjelju dana više gotovo da nema sumnji.

U javnost izlazi sve više detalja iz biografije Andreasa Lubica. Taj 27-godišnjak je godinama imao psihičke poteškoće i tražio pomoć desetina ljekara. Prije sedam godina prvi put je pao u tešku depresiju i išao na terapije. Na kraju je ipak dobio dozvolu za letenje. Pri tome su Lufthanzi bile poznate njegove depresivne faze za koje se smatralo da su stvar prošlosti. Da je poslodavac kasnije saznao da psihički problemi nisu prestali, bio bi to vjerovatno kraj Lubicove letačke karijere.

Očigledno je mladić zatajio svoje zdravstveno stanje. Istražitelji su u njegovom stanu pronašli gomilu pocijepanih uvjerenja o bolovanju – ljekari su mu preporučili da ostane kod kuće i na sam dan pada aviona. Izgleda da je Lubic dugo razmatrao mogućnost spektakularnog samoubistva – u kojem ne bi bio jedini koji odlazi u smrt. Prema podacima diseldorfskog tužilaštva, samo dan prije tragedije na internetu je studirao princip rada vrata kokpita kao i načine samoubistva.

Svađa o odšteti

Njemački istražitelji u svakom slučaju krivicu vide u Andreasu Lubicu, a ne u Džermanvingsu ili Lufthanzi. Brojni ljekari su bili zabrinuti zbog njegovog stanja, ali nisu ni posumnjali na ovakav ishod. Do poslodavca ljekarski nalazi nisu ni stizali, svoja uvjerenja o bolovanju Lubic nije predavao.

Otvorilo se i pitanje odštete. Lufthanza je porodicama stradalih njemačkih državljana paušalno ponudila po oko 50.000 evra, bez obzira na moguću kasniju odluku suda. Advokati porodica žrtava smatrali su da je to premalo. Žele da prebace proces u Sjedinjene Države i da tamo možda i podnesu tužbe – u Americi mogu da računaju sa višim odštetama.

Posljedice

Lufthanza je opredijelila 15 miliona evra u projekte obilježavanja nesreće – tim novcem bi trebalo da budu građena i spomen-obilježja u francuskom mjestašcu Prads Ot Bleon u blizini mjesta pada. Trenutno postoji samo jedna ploča u Verneu, nekoliko kilometara dalje. Porodice žrtava i dalje ne mogu slobodno na mjesto nesreće jer neki radovi još nisu završeni.

Katastrofa od prije šest mjeseci već je imala konsekvence po bezbjednosne standarde. U Evropi više u kokpitu ne smije da ostane samo jedna osoba. Psihička stabilnost pilota od sada će biti pod lupom. Kako kažu u udruženju ljekara koji se staraju o zdravlju pilota, psihički problemi neće značiti automatski kraj karijere. Pilotima će biti nuđena pomoć, slično kao što se to čini sa onima koji imaju problema sa alkoholom. Ali za one koji skrivaju svoje psihičke bolesti – neće biti milosti.