Nisu potrebne velike analize da bi se najnovija eskalacija Donalda Trampa i njegovih carinskih napada na Kinu okarakterisali kao „ekonomska zabluda". Dovoljno je da se samo pročita obavještenje Bijele kuće o najnovijem povećanju kamata na uvezenu kinesku robu. „Nadam se da ćemo ovu situaciju na kraju riješiti ja i predsjednik Kine Si", citira se u tom obavještenju predsjednik Tramp, uz dodatak da on gaji veliko poštovanje i naklonost prema Siju.

U tim delirijumskim rečenicama se gotovo klinički čisto vidi jezgro problema. Situacija može biti kompleksna, može biti da će problemi dovesti do krize, tu je i međunarodni sistem pravila koji je nastajao decenijama, u kojem učestvuju sve moguće međunarodne institucije, kako bi ovakvi problemi i krize bili riješeni. No, sve to je bullshit. Stvari sada treba da riješi muško prijateljstvo, pa makar svijet propao.

Šteta će se osjetiti

„Ekonomska zabluda" je izraz koji potiče od potpredsjednika Trgovinske komore EU u Kini Matsa Harborna. Sve i kada bi Tramp uveo carine od 25 odsto na svu kinesku robu, to bi smanjilo rast kineske privrede za samo 0,3 do 0,5 odsto. Proteklih godina je kineska privreda bilježila rast od šest do sedam procenata godišnje. Pad koji bi prouzrokovale kaznene carine bio bi osjetan, ali ne bi predstavljao stvarnu opasnost.

Kina posjeduje državne obveznice SAD u vrijednosti većoj od bilion dolara. Dug SAD Kini je nešto veći – pominje se brojka od 1,2 biliona dolara. Naravno da Peking taj dug ne želi da upotrijebi kao oružje, jer bi vrijednost dolara a i obveznica mogla da dosta brzo padne. No, taj dug je neka vrsta dodatnog osiguranja.

Jer, Peking na sve veće carine Vašingtona ne može da odgovori istom mjerom, jer vrijednost kineske uvozne robe u SAD iznosi 505 milijardi dolara, dok vrednost robe iz SAD koju uvozi Kina iznosi 130 milijardi.

Ne treba misliti samo na privredu

No, o čemu se ovdje zapravo radi? Šta je ovdje bitno za Evropu? Iza kineskih investitora se krije ruka države, a iz izvještaja trgovinske komore EU u Pekingu je jasno da se preduzeća iz EU žale da se u Kini stalno daje prednost državnim firmama, da je tamo slaba zaštita duhovne svojine i da je prodiranje na kinesko tržište izuzetno teško.

Kineska država je partijska diktatura. Tu i tamo nije naodmet sjetiti se toga. To je kompleksan sistem pun protivrečnosti, i sigurno je da nije „čista demokratija". Evropa mora da utiče na sprovođenje potrebnih reformi u Kini, a to je dug i naporan put. On mora biti popločan međunarodno važećim pravnim normama, sve uz pomoć Svjetske trgovinske organizacije. U to spada i oprezno i tiho jačanje onih snaga u zemlji kojima je važnija unutrašnja demokratija od privrednih sloboda. Nema potreba da se na to troše riječi. To treba jednostavno činiti.

Ali to se ne radi u kaubojskom maniru. Zato će spor oko carina još više suziti prostor kineskim reformistima. To će biti prava šteta koju će Kina pretrpeti. A nju će osjetiti i Evropa.

Taj spor će prouzrokovati dovoljno ekonomske kolateralne štete. Jer, ona neće pogoditi samo zemlje u razvoju. Ako između Trampa i kineskog vođstva dođe do trgovinskog rata, to će dovesti do povećanja vrijednosti dolara, što je najavio njemački institut IFO. Evropljani i Nijemci će osjetiti posljedice, ali će moći da ih amortizuju. No, siromašne zemlje, ili zemlje poput Argentine ili Turske, moraće da razrade scenarije spasa od propasti.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android