Već nekoliko godina je u Njemačkoj u modi govoriti o zlim kivnim građanima. Pokret Pegida i prije svega stranka Alternativa za Njemačku artikulišu bijes građana protiv berlinske politike uopšte, a posebno zbog navodno liberalnog odnosa prema izbjeglicama. Do Trampovog trijumfa su politika i većina medija uglavnom moralno diskreditovali ovaj dio građana. Sada mnogima kao da se javlja saznanje da nisu baš svi desno od centra automatski rasisti i ekstremisti. Kivni građani su međurezultat totalnog otuđenja elite od dijela naroda. O njemu etablirane partije jedva da vode računa. Oni ga ne predstavljaju.

Kada je u takvim uslovima otpočeo dijelom nekontrolisani priliv milion izbjeglica, bujali su strahovi nezaposlenih, bijedno plaćenih, porodice sa malim prihodima. Finansijska sredstva izdvojena za prijem izbjeglica su neophodna sa humanitarnog aspekta, ali pogubna sa političkog. Privremeno potpuno odustajanje od kontrole državne granice povredilo je potrebu mnogih da budu zaštićeni.

Narušena je slika države kao brižnog staratelja. U vremenima kada političarima trebaju godine kako bi uveli minimalnu platu, a današnjim radnicima prijete sumorni penzionerski dani, velikodušni prihvat izbjeglica postao je škakljiva tema za velike dijelove društva, a ne samo za njegove niže slojeve.

Protest koji se iskazuje na biralištima je – tako kaže sociolog Hajnc Bude – izraz potrebe ovog zaboravljenog dijela stanovništva da podvuče crtu ispod politike koja je vođena u poslednjih 30 godina. Nabusiti establišment u politici i medijima izgubio je iz vida žrtve globalizacije.

Mnogim Trampovim glasačima iz američke provincije, sa juga i srednjeg zapada, dozlogrdilo je da ih elite sa zapadne i istočne obale posmatraju kao prostake kojih se treba stidjeti. Jednako se u Njemačkoj godinama može posmatrati ogorčenje protiv političkog Berlina, te oaze ugodnih konsenzusa spremne da kao homofoba etiketira svakog ko ne podržava homoseksualne brakove. Mejnstrim mediji svojim monotonim i jednostranim izvještavanjem propisuju kako treba razmišljati. Taj plitki pedagoški pristup ide na živce.

Najbolja ilustracije je privrženost multikulturalnom društvu, koje odavno spada u ideološki inventar politički korektnih. To nije došlo odozdo, već se kao moralna nadmoć propagira odozgo. Multikulti najviše zagovaraju oni sa akademskim titulama, ljudi iz gradova, lijevo-liberalni u najširem smislu. U njihov životni stil se uklapa da jedu u indijskom restoranu, kupuju u prodavnici ekoloških namirnica, predano odvajaju smeće za reciklažu i umjesto aranžmana u Dominikanskoj Republici rezervišu kuru izgladnjivanja u Švarcvaldu.

Sve to nema baš ništa sa svakodnevicom socijalno zaboravljenih. Teško će za glamuroznu kulturu dobrodošlice šarenog Berlina imati razumijevanja neko ko živi u istočnonjemačkoj provinciji, polunapuštenoj, bez pekare i apoteke, sa najbližim ljekarom na 50 kilometara. Taj se osjeća prevarenim.

Politička korektnost, taj kompas ponašanja u našem društvu, ide na nerve sve više ljudi. Potrebno je mnogo energije da se suprotstavi mejnstrimu. A tu energiju nema svako. Parola „možemo mi to" u slučaju izbjegličke krize bila je izrečena sa dobrim namjerama i hvale je vrijedna sa etičkog stanovišta. Problem je što njoj dugo nije smjelo da se protivrječi osim po cijenu šitstorma na društvenim mrežama. U političkom ofsajdu je i svako ko se svakodnevno bori za egzistenciju pa nema vremena da brine što u Njemačkoj nema dovoljno žena na rukovodećim funkcijama.

I kod nas je društvo već duboko podijeljeno. Ako se kivnim građanima budemo bavili samo pedagoškim tiradama, onda ćemo još vidjeti kuda to vodi. Najkasnije na izborima sljedeće jeseni.