DW: Nedavno je njemačka vlada, na upit poslaničkog kluba Ljevice, odgovorila da na Kosovu jača širenje vehabijskog islama novcem iz Saudijske Arabije. Izvještaj o islamizaciji na Balkanu nalazi se i u jednom odboru američkog Senata. Kako tumačiti zabrinutost u SAD i Njemačkoj u vezi sa islamskim ekstremizmom u regionu?

Vedran Džihić: O tome se već nekoliko godina piše, sa vrhuncem izvještavanja tokom rata u Siriji dok je IS još bio mnogo jak, a pridruživali su mu se ljudi iz svih zemalja Zapadnog Balkana, najviše sa Kosova, iz Bosne, Sandžaka, djelimično iz Makedonije. U izvještavanju o tome na Zapadu je bilo velike doze senzacionalizma, upadalo se u opštu stigmatizaciju islama. Jednostavan primjer iz Austrije: Slobodarska stranka je, kada je Špigel imao izvještaj o džihadističkim selima u BiH, to spojila sa temom koju inače imaju u unutrašnjoj politici u Austriji – o izbjeglicama koje dolaze iz islamskih područja, ne pripadaju našoj kulturi pa to treba zaustaviti. Spojio se globalni diskurs sa intenzivnim izvještavanjem o fenomenu koji objektivno postoji – imali smo iz Bosne 350 džihadista u Siriji i Iraku, sa Kosova još više. U međuvremenu, od 2013. ili 2014. pa kasnije, iz raznih razloga je došlo do zaustavljanja protoka tih ekstremističkih ćelija ka Siriji i Iraku. Ali ostao je lokalni fenomen: salafisti ili, kako ih neki zovu, džihadisti i islamski ekstremisti i dalje su tu, tu im je infrastruktura, i sada su se fokusirali na rad u okviru pojedinačnih zemalja i regiona jer su dobro umreženi.

Zašto Amerika u Senatu i Nijemci sada to provlače? Mislim da je razlog generalni osjećaj u Vašingtonu, Briselu i Berlinu da je dosta stvari na Zapadnom Balkanu krenulo naopako – imamo pogoršanu bezbjednosnu situaciju, događaje u Makedoniji, totalni zastoj u BiH, otrovnu retoriku između Srbije, Albanije i Kosova, prijetnje Vučića i Dačića Haradinaju, i Haradinaja Srbiji. U takvoj klimi, gdje Zapad osjeća da gubi uticaj u regionu, relevantno postaje pitanje islamizma i džihadizma. Iza svega stoji jednostavna jednačina – što je nestabilnija situacija, što su veći rizici i lošiji socio-ekonomski uslovi, veća je tendencija da mladi traže utočište u islamističkim i salafističkim krugovima. To se zaista i događa. Naravno, to nije masovni fenomen niti većinski program. Ali je fenomen koji raste. Ali pitanje je da li je svrsishodno ovakvo tematizovanje bez povlačenja konkretnih poteza na stabilizaciji regiona.

Postoje li konkretni podaci o broju povratnika iz Sirije i Iraka u zemlje Balkana?

Teško je to ustanoviti iako mnogi ozbiljno pokušavaju. Znamo da je otprilike 30 do 40 odsto onih sa Kosova i iz Bosne ili poginulo na ratištima ili ostalo tamo, mnogo je žena, mnogo se djece rodilo tamo. Na ratištima dakle imamo i dalje relativno veliki broj ljudi iz bivše Jugoslavije. Na Zapadu povratnike vide kao najveću opasnost za bezbjednost u pojedinačnim zemljama. Procjene su da se u Bosnu vratilo 120 do 150 ljudi, neki su kažnjeni, neki prognani, za neke ne znamo u kakvom su se stanju vratili. Računica je naravno neprecizna, ali povratnici definitivno jesu bezbjednosna prijetnja.

Sa druge strane imamo ovo što kaže njemačka vlada: pojavu vehabizma na Kosovu i uticaj Saudijske Arabije. Da li je to povezano sa ovim o čemu ste pričali?

Istoriju radikalizacije islama na Balkanu ide od rata u Bosni sa učešćem mudžahedina. Jasno je da je širenje vehabizma djelimično vezano sa Saudijsku Arabiju. Kako god nazvali fenomen – vehabizam, selefizam, islamski sktremizam, što nisu iste stvari – imamo relevantan uticaj stranih zemalja. Samo treba vidjeti količinu novca iz Saudijske Arabije i broj džamija koje su njime sagrađene na Kosovu i u Bosni. Svi pomenuti oblici se sumiraju pod kategoriju radikalnog odstupanja od tradicionalnog balkanskog islama i vrijednosti koje etablirane na tom prostoru. U pitanju je ne samo borba protiv onih koji nisu muslimani, već i protiv onih koji po njima nisu pravi muslimani. Vidimo pripadnike selafijskog pokreta na ulicama, aktivni su u raznoraznim kulturnim odjeljenjima, imaju paralelne džemate van zvanične islamske zajednice. Jasno je da uz pomoć Saudijske Arabije i drugih zemalja grade paralelnu infrastrukturu koja se direktno suprotstavlja tradicionalnim islamskim zajednicama.

Na Kosovu fenomen ima drugačiju pozadinu pošto religijska pripadnost do dvijehiljaditih godina nije igrala veliku ulogu već je identifikacija jača kroz nacionalni identitet i jezik. U procesu sveukupne retradicionalizacije regiona dobili smo fenomen islamskog ekstremizma na području Kosova. Indikativno je da je odatle otišlo najviše boraca. To je zato što je Kosovo najmlađe društvo na Zapadnom Balkanu, socijalna i ekonomska situacija mladog stanovništva je najlošija, a obećanja političkih elita nakon nezavisnosti – put ka EU, ukidanje viza – nisu ispunjena, čak je došlo i do nazadovanja. U takvoj situaciji se pojavljuje kriza identiteta ili vakuum koji pune ideologije poput vehabizma i selefizma. Oni mladim ljudima nude osjećaj porodice, priznanje i zaštite, postoje i neke vrste finansijske pomoći. Zato je na Kosovu taj fenomen najviše porastao.

Kako se tome suprotstaviti?

Treba se pozabaviti problemima koji su doveli do jačanja ekstremizma. Drugo, ponuditi perspektivu evropskih integracija koja je sada upitna, ali se na njoj mora raditi inače neće biti stabilnosti. Treće, u okviru islamskih zajednica u regionu moraju se podržati snage koje se zalažu za tradicionalnu balkansku interpretaciju islama što povlači veću evropsku debatu o repozicioniranju islama u Evropi – kako da ne bude bauk koji je stigmatizovan, već sastavni dio evropskih društava, pogotovo na Balkanu gdje imamo autohtono islamsko stanovništvo. Četvrto – i to se već intenzivno radi – jeste pojačanje regionalne i evropske saradnje bezbijednosnih i političkih institucija, tajnih službi. To je mač sa dvije oštrice, jer svako osnaživanje tajnih službi može biti zloupotrijebljeno na unutrašnjem političkom planu. Ali razmjena podataka između različitih zemalja može doprinijeti da se na vrijeme izbace iz igre ćelije koje bi akutno ugrozile bezbijednost.

Pričali smo načelno o islamskom ekstremizmu. Ali može li se pitanje postaviti konkretnije – postoji li Islamska država na Balkanu? Kako ona djeluje u tom regionu?

U svim područjima gdje Islamska država nema jasnu kontrolu nad teritorijom – a to je i Zapadni Balkan – ona je još uvijek fikcija u smislu državnosti. Ali nije fikcija u smislu činjenice da postoje ćelije i simpatizeri u svim ovim zemljama koji prećutno i tajno rade na agitaciji za ciljeve Islamske države. Oni su spremni da u određenom momentu učine nešto za tu fikciju Islamske države, recimo da izvedu teroristički napad. Takvih napada, direktno povezanih sa IS, još nije bilo, ali je navodno bilo pokušaja. Imamo intenzivnu komunikaciju putem društvenih mreža i propagandnih kanala IS. Imamo ljude na ratištima koji se s vremena na vrijeme oglašavaju i prijete muslimanima na Balkanu koji se nisu pridružili IS. Oni podgrijavaju ideju o kalifatu koji bi obuhvatio Zapadni Balkan i druge dijelove Evrope. To nije tako intenzivno kao prije par godina. Djelovanje tajnih službi i činjenica da IS gubi na frontu, da nije više u ofanzivi, čini da ideja slabi na Balkanu. Ali ćelije su još žive i lako se mogu reaktivirati.

Kako komentarišete procjene koje smo čuli u Njemačkoj i SAD da bi upravo Balkan mogao biti ulazna vrata kroz koja islamistički ekstremizam prodire u Evropu? Koliko je to realna opasnost?

To je na dugom štapu. U izvještaju koji se nalazi u Kongresu kao i u tvrdnjama njemačke vlade ima dosta futurističkog alarmizma. To su projekcije mogućeg razvoja situacije. Fenomen jeste tu, i pratiće razvoj svih zemalja sljedećih decenija. Jasno je da islam na Zapadnom Balkanu više nikada neće biti isti, neće biti samo tradicionalni. Projekcija kaže da, ako se nastave nestabilnost, loša ekonomska situacija, da će ovaj fenomen jačati. U najgorem scenariju bi mogao da se desi brzi rast ćelija i njihovo spajanje sa ćelijama u dijaspori prije svega u Njemačkoj, Švajcarskoj i Austriji gdje većina radikalnih islamista ima balkanski ili čečenski bekgraund i to ih razlikuje od onih u Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Ako uz to u Evropi bude jačala stigmatizacija islama, ako recimo u Austriji na vlast u oktobru dođe Slobodarska stranka koja prijeti da neće primati muslimane u zemlju, može se desiti da to punktualno ugrožava sigurnost. Za sada ta opasnost nije toliko velika jer se i dalje većina muslimana na Kosovu, u Sandžaku, Makedoniji ili Bosni direktno opire vehabizmu i selefizmu.

*Doktor Vedran Džihić, 1976, je istraživač Austrijkog instituta za međunarodnu politiku pri Univerzitetu u Beču, gdje predaje. Istražuje prije svega Balkan, demokratiju, tranziciju, nacionalizam i konflikte.