Nica, Vircburg, Minhen – u samo nedjelju dana tri ubilačka pohoda, od kojih je za prva dva jasno da imaju islamističku pozadinu. O tome Berliner Zeitung piše: „Kada svaki kamion može da postane ubilačko oružje, kada mjesto terora može da bude svaki voz i svaka radnja na periferiji, onda je ispravna ocjena da nema apsolutne sigurnosti. Takvog upozorenje je za ljude do sada bilo više apstraktno. Ali ovih dana ono postaje konkretno. Rijetko kada nam je jedno saznanje prijetilo da otrgne toliko od životnog kvaliteta.“

Portal inFranken.de se nadovezuje: „Pariz, Brisel, Nica – Vircburg, Minhen… Teror se sve više približavao i sada je među nama. Gorka spoznaja: nasilje nas može zadesiti gdje kod se zadesili – u gradu jednako kao i u provinciji. Slike koje gledamo na vijestima više nisu iz inostranstva, nego naše. Odjednom nas to sve direktno pogađa. Pitanje više nije "Da li?", već "Kada?“

Stuttgarter Zeitung piše: „U svijetu kakav trenutno vidimo previše je mržnje i zasljepljenosti. Nepoštovanje vrijednosti ljudskog života toliko je da u dogledno vrijeme ne možemo da se nadamo poboljšanju. Ta egzistencijalna prijetnja se ne može savladati sa više prevencije, više policije, više bezbjednosti ili budnosti. Istih rečenica je već bilo nakon napada u Francuskoj i Belgiji. Tada je njihovo značenje bilo više apstraktno jer su se odnosile na druga društva. Nakon napada u vozu kod Vircburga od prije nekoliko dana, a najkasnije nakon užasnog napada u Minhenu, jasno je da takve ocjene podjednako važe za Njemačku, kao i za zemlje koje su prethodne bile pogođene terorom.“

Ubicama ne trebaju posebne pripreme

Weser Kurier dodaje: „To nije bio rat bajkerskih bandi, niti obračun dilera ili makroa. U petak uveče, u minhenskom tržnom centru napadnuti smo svi mi. Jednako kao i u Parizu, Briselu, Nici, Vircburgu. I to se neće završiti ni nakon Minhena. Sva brutalnost može da se vidi na kratkom video snimku, na kojem se vidi atentator kako puca na potpuno nevine, slučajne prolaznike. Svako može da bude žrtva, bilo gdje: u regionalnom vozu, tržnom centru, diskoteci, na plaži… Vanredno stanje je odavno nastupilo, ali zvanično proglašenje bi bilo mnogo više od formalnog akta. Ne samo što bi tada na ulicama imali naoružane ljude u uniformama, već bi bezbjednosne snage imale i puno veća ovlaštenja. Kontrola bez konkretnog povoda biće sve više. One će više pogađati mlade ljude tamnije puti sa bradom nego penzionere ili žene sa dječijim kolicima“, piše ovaj list i zaključuje: „Da, atmosfera je zatrovana. Ništa, apsolutno ništa ne opravdava napade na civile. Već sada policija traži da se na internetu ne objavljuju slike ili video-snimci koji bi napadačima mogli da daju informacije o taktici snaga bezbjednosti. Na vidiku su zakoni koji policiji i tajnoj službi olakšavaju, a medijima otežavaju posao. Sa tim ćemo morati da živimo, barem onoliko dugo dok se u svakom pogledu ne odbranimo od velike prijetnje.“

Neki listovi generalno komentarišu džihadističku prijetnju, iako nije jasno da se napad u Minhenu može smjestiti u tu matricu. Westfallen Blatt tako piše: „Glavni cilj Islamske države je jasan: radikali žele da u zapadnim zemljama izazovu sukobe između muslimana i nemuslimana, sve do građanskog rata. Od toga smo još uvek daleko udaljeni. Ali problemi se već prepoznaju: nepovjerenje prema muslimanima raste, to pokazuju ankete: Sa svakim napadom sve više. Veliki izazov je ne upasti u tu zamku. To nije lako. I kod nas žive mladi muslimani koji su podložni radikalizaciji od strane propovjednika mržnje. Za to ne moraju da idu u džamiju, dovoljan je internet-priključak.“

Augsburger Allgemeine: „Ubice su nekada pažljivo kovale planove. Onaj ko je planirao atentat, imao je duge pripreme. To važi za bande kao što su italijanske Crvene brigade ili njemački RAF. I to je kasnije važilo za Al Kaidu. Za Islamsku državu to ne važi. Kalifat radikalizuje muškarce u čitavom svijetu sa porukama mržnje i lažima koje se šire na internetu. Takozvani usamljeni vukovi mogu bilo gdje da sjede pred kompjuterom i upadnu u zamku beskrupuloznih zagovornika terora. Pod svojom crnom zastavom fundamentalisti vode sajber-džihad, koji bilo gdje može da udari kada naleti na čovjeka koji je izgubio uravoteženost. To može da bude tunežanski vozač u Nici, kao i avganistanski pekarski šegrt u Oksenfurtu. Za razliku od zahtjevnog planiranja, njima nije potrebno ništa više od noža, sjekire ili unajmljenog kamiona.“