Dok se spušta mrak, širi se apatija. Buka strojeva postaje tiša, očajnički pozivi spasilaca se još samo pojedinačno čuju s bregova ruševina. Preživjeli šutke zure pred sebe, umotani u deke. Četiri dana nakon razornog potresa se topi njihovo uvjerenje da će njihovi najdraži biti nađeni pod tonama betona i iskrivljenog čelika. Usprkos tome ostaju sjediti uz njihove logorske vatre, jedinoj svjetlosti u tmini osim reflektora automobila i lampi službi za spašavanje.

Jezovit prizor kakav se već jednom u Turskoj urezao u moje pamćenje. 1999. sam izvještavao o dva teška potresa koji je pogodio područje oko Mramornog mora na zapadu Turske. Tad je poginulo više od 17 tisuća ljudi, ovaj put i kako mnogi strahuju, moglo bi biti i deset puta više izgubljenih ljudskih života.

Nisu samo prizori slični: pomagači na izmaku snaga koji rade s pijucima, čekićima ili samo rukama jer nema teških strojeva. Ljudi koji su došli iz svih krajeva kako bi pomogli: hranom, pokrivačima i šatorima. Spasilačke ekipe koji rade do potpunog iscrpljenja.

„Luksuzni apartman"

I uvijek iznova očajni ljudi koji i danima nakon katastrofe još čekaju pomoć. U Antakiji na jugu zemlje jedan stariji gospodin sjedi na plastičnoj stolici pred zgradom koja se potpuno urušila u sebe i koja je još donedavno nudila „luksuzne apartmane“. Njegov brat je prošle godine kupio jedan. Sad leži, vjerojatno mrtav pod ruševinama tog očito loše izgrađenog „stambenog sna“. „Mi možemo graditi sjajne kuće, zar ne?“ gorko primjećuje.

Nisu samo prizori nego su i žalopojke pogođenih slične onima koje sam čuo prije gotovo 24 godina: zašto država nije brže došla pomoći? Zašto su se i novogradnje srušile kao kule od karata? Je li se nadziralo pridržavanje građevinskih propisa koji su nakon 1999. bili još pooštreni? Zašto se u jednom takvom izrazito trusnom području kao što je jugoistok Turske očito smjelo graditi i u nebeske visine? Zašto nisu izdržale potres niti neke od bolnica koje je gradila država?

U turskim medijima gotovo potpuno pod nadzorom Erdoganove stranke se takva pitanja ne smiju niti postavljati. Ali srdžba građana se posvuda čuje. U Adiyaman je došao turski ministar prometa, ali je morao pobjeći ispraćen psovkama građana.

Jedna jedina zgrada čitava

Hasan Aksungur, predsjednik komore građevinskih inženjera grada Adane u kojem se također srušilo jedanaest zgrada mi kaže kako nisu problem zakoni i propisi. „Kod pitanja, hoće li se graditi tri ili deset katova se radi o mnogo novca. A onda se zatvori jedno ili oba oka.“ U gradu Kahramanmaras, nekih sedamdesetak kilometara sjeverno od Gaziantepa je jedina zgrada naširoko i nadaleko koja je izdržala potres – zgrada tamošnje komore građevinskih inženjera.

Uvijek iznova čujem i to: ovo je bio potres stoljeća, tu bi svaka država na svijetu bila na izmaku snaga. To je bio zemljotres 7,8 stupnjeva Richterove ljestvice koji je pogodio područje upola veliko kao Njemačka s više milijunskih gradova.

Ali ljudi žele znati, zašto se upozorenje turskih geologa o sve većoj napetosti uzduž tektonskih ploča nije uzimalo ozbiljno. Vodeći turski stručnjaci za potres se žale kako ih ništa nije pitao niti jedan jedini gradonačelnik te regije.

„Sad gradimo kao naši stari"

U gotovo potpuno razorenim velegradovima Adiyaman, Antakiji i Kahramanmarasu je u međuvremenu na desetke tisuća spasilačkih ekipa iz čitave Turske i inozemstva. Ali u provinciji se i dalje mora čekati. Berlinski student Tuncan Sahin potječe iz sela Tokar u blizini Adiyamana. Njegova majka je u noći potresa bila zatrpana u ruševinama njihove kuće. Susjedi su izvukli njen leš golim rukama – to je bila jedna od šest žrtava samo u tom selu.

Njegov otac je na dan nesreće bio na putu. Dva dana prije katastrofe je mladić uspio iz Berlina doći kući. Sad stoji na grobu svoje majke i žali. „Svi smo znali da tu može biti zemljotresa, ali da će nas tako teško pogoditi, to si nismo mogli zamisliti“. Dvokatnicu njegovih roditelja su izgradili u devedesetima, ali srušila se i jedna kuća koja je bila izgrađena prošle godine. „Država treba i u selima strože kontrolirati građevinsku izvedbu i materijale“, kaže Sahin. Prilaze nam neki od susjeda: „Od sad gradimo samo jednokatnice“, kaže jedan. „Kao što su gradili naši stari“.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu