Prošlo je deset godina od kako se mladi trgovac povrćem Mohammed Bouazizi zapalio u Sidi Bouzidu u znak protesta zbog policijske samovolje i nasilja. Deset godina koje, po mišljenju građana Tunisa, nisu prošle u skladu sa njihovim željama. Deseta godišnjica revolucije u Tunisu tako je obilježena neobičnom atmosferom razočarenja i protesta, što se ne može objasniti samo lošom socijalnom i ekonomskom situacijom.

Bouazizijevo samospaljivanje imalo je posljedice koje niko nije ignorirao. Tadašnji predsjednik Tunisa Zine el-Abidine Ben Ali, koji je zemljom upravljao diktatorski, ugušio je proteste koji su izbili nakon tog jezivog čina. Potom je sa porodicom pobjegao u Saudijsku Arabiju, gdje je i umro 2019. godine. Nakon njega, vladari su padali i u drugim arapskim zemljama - u Siriji, Jemenu, Egiptu i Libiji. Ali ono što je uslijedilo u većini slučajeva nije bila sloboda i demokratija, već još jače ugnjetavanje i otvoreno nasilje koje je u nekim od tih zemalja preraslo u građanski rat.

Ni u Tunisu se nisu ostvarile nade povezane s ustankom. Mohammedu Bouaziziju je doduše podignut spomenik u ulici Habib-Bourguib u središtu Sidi Bouzida, ali Tunežani prolaze pored njega ne opažajući ga – preokupirani drugim brigama.

- pročitajte i ovo: Zašto je Tunis postao rezervoar za teroriste?

Fragmentirano društvo

Bloger i istoričar Amine Bouazizi, koji nije u srodstvu s Mohammedom Bouazizijem, kaže kako je društvo fragmentirano kao i da pristalice starog režima nisu u oštroj konfrontaciji sa pobornicima revolucije, već se te grupe preklapaju. Postoje brojne sive zone i prelazi.

Složena situacija odražava se i na situaciju u gradu Sidi Bouzaidu. Mnogi građani osjećaju veliku gorčinu - ne samo zbog kontinuiranog socijalnog i ekonomskog pritiska, već i zato što imaju dojam da su sve žrtve - uključujući i ljudske živote - bile uzaludne. Čini im se kao da je napredak u posljednjih 50 godina i više u širokom luku zaobilazio njihov grad, kao i cijelu zemlju. Borba za nezavisnost (1956), a zatim i diktatura nisu urodile plodom. Građani Sidi Bouzaida dijele ova osjećanja sa mnogim građanima iz drugih dijelova zemlje.

- pročitajte i ovo: Tunis: Mršavi rezultati revolucije

Protesti i Sit-ins

Na mnogim mjestima se ponavljaju protesti i sjednice na kojima se okupljaju protivnici postrevolucionarnih vlada iz svih zamislivih političkih pravaca. Među njima su i pristalice starog režima. Hiljade mladih ljudi bježe iz osiromašene unutrašnjosti zemlje, gdje je nezaposlenost dijelom znatno veća od državnog prosjeka od oko 16 posto, i nastanjuju se u siromašnim predgrađima glavnog grada Tunisa i velikih obalnih gradova poput Sfaxa i Soussea. Tamo čekaju priliku da se brodovima ili čamcima preplove prebace do Sicilije. Prema informacijama nevladinih organizacija iz Tunisa, oko 12.000 Tunežana usudilo se krenuti na to putovanje u posljednjih 11 mjeseci. U isto vrijeme, zemlja bilježi na stotine nestalih. To su ljudi, koji su po svoj prilici platili životom pokušaj prelaska granice.

Porodica Mohammeda Bouazizija - njegova majka i nekolicina njegove braće - takođe je prije više godina odlučila da emigrira u Kanadu. Na taj način je željela izbjeći uznemiravanje kojem je bila izložena nakon samoubistva svog sada slavnog sina.

Kolebljiva vlada

Nekoliko dana prije godišnjice protesta 17. decembra, Hicham el-Mechichi, šef vladajuće koalicije sastavljene od različitih političkih grupa, sastao se s predstavnicima civilnog društva. No, mediji u zemlji izrazili su sumnju u sposobnost i volju vlade da se nosi sa velikim izazovima u narednim godinama. Trenutno nasuprot vlade stoji značajan protestni pokret. Neki od skupova pretvorili su se u nasilje. To je dovelo do blokade puteva, a proizvodnja u nekim ključnim industrijskim granama je stala. Tako je na primjer zaustavljen rad naftnih i plinskih postrojenja u regiji Kamour na krajnjem jugu zemlje. Rudnici fosfata u zapadnoj državi Gafsa, na samoj granici s Alžirom, takođe su morali privremeno zaustaviti proizvodnju.

Ovi i drugi protesti u strateškim važnim industrijskim granama dodatno su uticali na pogoršanje ekonomske situacije u zemlji, koja je već oslabljena pandemijom korone.

Prema proračunima Centralne banke Tunisa i Međunarodnog monetarnog fonda, Tunis će ove godine zabilježiti pad privrednog rasta od sedam posto – to je najveći pad od nezavisnosti 1956. To prisiljava vladu da se osloni na podršku evropskih partnera i da uzme dodatne kredite.

- pročitajte i ovo: Protesti za više radnih mjesta u Tunisu

Briga za političku kulturu

Politička elita i dalje naglašava da ostaje na putu demokratije. Ali mnogo toga upućuje da autoritet države opada, barem u onim mjestima i regijama gdje su protesti i oblici građanske neposlušnosti bili presudni za promjene.

Kako tenzije u zemlji rastu, povećava se i zabrinutost za sigurnost i stabilnost Tunisa. Ako stvari pođu po zlu, mnogi Tunižani strahuju da bi to moglo imati uticaja i na demokratiju koja se tek rađa, na slobodu izražavanja i aktivnosti stranaka i organizacija civilnog društva - upravo na one događaje koji se smatraju najvećim dostignućima revolucionarne 2011. godine.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android