Republika Turska, što joj je zvanično ime, osnovana je prije 100 godina. Od tada je zemlja doživjela tranziciju sa jednopartijskog na višepartijski sistem, vojni udar 1960. godine, skoro deceniju uličnih borbi 1970-ih, nakon čega je uslijedio još jedan državni udar i mnoge nestabilne koalicione vlade 1990-ih - do konačno 2002. kada je na vlast došla islamistička partija.

Turska država, koja se zasniva na zapadnim idealima kao što su demokratija, jednakost, vladavina prava i sekularizam, preživjela je sve ove manje i veće zastoje.

Ali, koliko su otporne demokratske institucije na njen 100. rođendan?

Razočaranje nakon obećavajućeg početka

Pod vođstvom Redžepa Tajipa Erdogana, Turska se sve više okretala ka istoku. Sve više se fokusirala na islamske vrijednosti, pronašla nove prijatelje i saveznike u arapskom svijetu i podržavala vojne akcije, između ostalog u Somaliji i Kataru, gdje je tursko prisustvo bilo dobrodošlo.

Sinam Adar, stručnjak za Tursku u Centru za primijenjene turske studije (CATS) u Berlinu, ima prilično negativno viđenje razvoja zemlje pod Erdoganom. „Turska je danas odličan primjer sve autoritarnije prakse. Od kasnih 2000-ih, zemlja se postepeno udaljavala od vladavine prava i podjele vlasti.“

S obzirom na prvobitno obećavajući početak, Adar kaže: „Poslije skoro sedam decenija iskustva sa višestranačkim izborima i integracijom u zapadne institucionalne strukture, propast turske demokratije je vjerovatno jedan od najkatastrofalnijih primjera globalnog trenda.“

Islam dobija politički uticaj

Jedan od temelja uspostavljanja republike bio je sekularizam odnosno laicizam - koncept zasnovan na francuskom modelu striktnog razdvajanja vjere i države. Osmanski kalifat je ukinut 1924. godine, manje od godinu dana nakon uspostavljanja republike. Umjesto toga, stvoren je Dijanet, odnosno Direkcija za vjerska pitanja, da bi državi dala veću kontrolu nad političkim uticajem islama.
Ekspertkinja Adar naglašava da je od osnivanja republike "uvijek postojala tanka linija" između religije i politike. Ali u godinama vladavine Erdoganove AKP došlo je do jasne promjene. Može se govoriti o „jasnom trendu postepenog ali konsekventnog širenja islama u javnom životu“, posebno u posljednjih deset godina.

Adar objašnjava da je Dijanet postao ključni politički igrač pod vladom AKP. „Dijanet ima više moći nego ikada ranije, sa sve većim političkim uticajem i stalno rastućim resursima. Ova institucija je odigrala ključnu ulogu, posebno nakon neuspjelog pokušaja državnog udara 2016. Ona širi narativ da vladajuće elite u Turskoj pod Erdoganovim vođstvom, brane istinske, nacionalne vrijednosti zemlje, kao i njen teritorijalni integritet“.

Može li Erdogan izgubiti izbore?

Turska će 18. juna 2023. izabrati svog sljedećeg predsjednika. U nekim anketama izgleda kao da bi Erdogan mogao da izgubi izbore ako opozicija uspije da u utrku pošalje zajedničkog kandidata.

Suprotno raširenom verovanju čak i u samoj Turskoj, zemlja ima funkcionalne demokratske institucije koje u određenoj mjeri omogućavaju slobodne i poštene izbore. Postojao je tračak nade za one koji žele drugačiju vlast 2019. godine: na lokalnim izborima opozicioni kandidati pobijedili su kandidate AKP u dva najveća turska grada, Istanbulu i Ankari.

Dakle, kakve su šanse za promjenu? Pošteni izbori su ključni za promjenu vlasti. „Da bi pobijedila na izborima“, kaže Adar, opozicija prvo mora da obezbijedi da stvari idu kako treba kada je riječ o glasačkim kutijama.

Šta Tursku čeka u budućnosti?

2023. je ključna godina i za samu Tursku i za odnose Turske sa EU, kaže Džigdem Nas, generalna sekretarka Fondacije za ekonomski razvoj u Istanbulu, jednog od vodećih istraživačkih centara za tursko-evropske odnose.

"Ukoliko opozicija pobijedi, onda će njihov glavni fokus biti na povratku parlamentarnoj demokratiji, a takav proces će uključivati i agendu demokratizacije. U takvom scenariju, moglo bi se očekivati oživljavanje EU perspektive za Tursku", kaže ona i dodaje da ipak treba ostati realan.

Ali treba ostati realan: „Ako ne dođe do stvarnih promjena u planovima Turske za pristupanje EU, onda će se promijeniti priroda odnosa“.

„Čak i tada, Turska će ostati dio šire evropske arhitekture i ključni faktor za evropsku bezbjednost“, rekla je Nas. I to što se ne nazire kraj agresorskom ratu Rusije protiv Ukrajine, uloga Ankare kao posrednika, u kojoj je već imala neke uspjehe, mogla bi donijeti diplomatske plodove Turskoj i u ovoj godini.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu