"Povrijeđena sam. Sve Subotnje majke su povrijeđene. Svaki novi dan je gori od prethodnog kada nema izvjesnosti, kada nemaš nadgrobni spomenik koji možeš da posjetiš", kaže Emine Odžak. Suosnivačica Subotnjih majki ima 88 godina i pamćenje joj već neko vrijeme slabi. "Ali kada je u pitanju moj brat Hasan, sjećanje i bol su i dalje prisutni", kaže njena kćerka Ajsel Odžak.

Sa Hasanom su se posljednji put čuli 21. marta 1995. godine. Telefonom je obećao da će uveče donijeti ribu i kolače. Nije došao. Takođe ni narednih večeri. Nakon mukotrpnog istraživanja, porodica Odžak je saznala da je uhapšen. Uprkos izvještajima očevidaca, policija je negirala Hasanovo pritvaranje.

Porodica Odžak pokrenula je kampanju zajedno sa udruženjem za ljudska prava: „Uzeli ste Hasana živog, želimo ga živog nazad". Uzalud – dva mjeseca kasnije našli su Hasanove posmrtne ostatke na groblju u Istanbulu. Ispostavilo se da je bio žestoko mučen i sahranjen kao bezimena osoba.

Sljedeće nedelje, 27. maja 1995. godine, žene iz Hasanove porodice, Emine, Maside i Ajsel, prvi put su otišle na Trg Galatasaraj i tamo održale mirni protest – zajedno sa drugim porodicama čiji su rođaci takođe nedavno nestali, pritvoreni od strane državnih vlasti. Od tada iz nedelje u nedelju dolaze žene – majke, tetke, sestre i supruge nestalih. Nose fotografije svojih najmilijih, polažu crvene karanfile, pričaju svoje priče i traže pravdu. Pošto se uvijek sastaju subotom, zovu ih Subotnje majke.

„Pitamo po 1000. put: Gdje su naši bližnji?"

Prošlog vikenda Subotnje majke, koje sada sebe zovu Subotnji narod, održale su svoj 1000. protest. Jedna od majki je pročitala izjavu: „Dolazimo iz nedelje u nedelju, sa nevjerovatnim bolom i neizmjernom nadom. Čekamo naše najmilije koje nam je država oduzela. Danas po 1000-ti put pitamo: Gdje su naši bližnji? Zašto država štiti počinioce? Nećemo prestati da tražimo pravdu?

Za Hasanovu majku Ajsel Odžak, Trg Galatasaraj ima veliko simbolično značenje. „Ovdje se okupljamo i polažemo cvijeće. Ovo mjesto je nevjerovatno važno, posebno za porodice koje nemaju čak ni nadgrobni spomenik gdje mogu da žale za svojim bližnjim", kaže Odžak.

Iako je njihov 1.000. protest održan na poznatom trgu, ovo je bio izuzetak jer je Subotnjem narodu zabranjeno da protestuje 2018. Turski ustavni sud je, međutim, u jednom procesu presudio u njihovu korist, ali samo desetoro ljudi ima pravo da pročita saopštenje subotom na Trgu Galatasaraj.

1350 slučajeva od 1980.

Prema podacima Subotnjih ljudi, od krvavog vojnog udara 1980. zabilježeno je ukupno 1.350 slučajeva uhapšenih od strane policije ili vojnika, koji su potom nestali. „Uglavnom 1980-ih i 1990-ih", kaže Ajsel Odžak. „Godine 1993. imali smo 103 slučaja, godinu dana kasnije 532.”

Devedesete spadaju među najmračnija poglavlja u novijoj istoriji Turske. U to vrijeme bjesnio je krvavi rat između zabranjene Kurdistanske radničke partije (PKK) i turske vojske, u kojem je takođe stradalo mnogo civila.

Za borbu protiv PKK, turska država je preduzela oštre mjere: posječene su šume u kurdskim regionima u planinama, čitava naselja su nasilno evakuisana i spaljena kako borci PKK ne bi mogli da nađu utočište. Nekoliko kurdskih plemena je bilo prinuđeno da učestvuju kao paravojne formacije u oružanoj borbi protiv PKK. Svako ko je to odbio suočio se sa šikaniranjem, hapšenjem i mučenjem. Od mnogih ljudi koji su tada nestali, još uvijek nema ni traga. Kasnije se ispostavilo da su za ove nestanke formirane paravojne strukture.

Subotnje majke se bore za istinu i pravdu

Za Milenu Bujum, stručnjakinju za Tursku u Amnesti internešenelu, borba Subotnjih majki je u velikoj mjeri dovela do okončanja ove užasne prakse. „Ti ljudi su svojim neumornim otporom u velikoj mjeri spriječili prisilne nestanke u Turskoj, koji su bili veoma rasprostranjeni osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.” Njihov otpor daje hrabrost svim civilnim organizacijama.

Međutim, od pokušaja državnog udara 2016. godine, ponovo je bilo slučajeva da su ljudi nestajali. Omer Faruk Gergerlioglu, član prokurdske opozicione stranke DEM u turskom parlamentu, to prati. Prema njegovim riječima, u periodu od 2016. do 2024. godine bilo je najmanje 35 slučajeva. Od troje nestalih još uvijek nema ni traga. „Ostali su se ponovo pojavili 6 do 18 mjeseci kasnije, uglavnom u zatvorima", rekao je Gergerlioglu. Dakle, živi - i to je razlika od 90-ih. Mnogi od pogođenih su, kako se sumnja, pristalice Gulena. Turska vlada sumnja da iza pokušaja državnog udara 2016. stoje islamski propovjednik Fetulah Gulen i njegovi sljedbenici.

Prisilni nestanak je krivično djelo

„Prisilni nestanak je krivično djelo", kaže ekspertkinja Amnestija Bujum, pozivajući se na Konvenciju UN protiv prisilnih nestanaka. U nekim slučajevima ovo je čak i zločin protiv čovječnosti. Prisilni nestanci se koriste za stvaranje klime straha i zastrašivanja određenih grupa. Da bi ova praksa prestala, države treba da priznaju takve zločine i da počinioce pozovu na odgovornost. Države koje su potpisale sporazum UN se obavezuju na to. Turska nije potpisnica.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu