Poslije skoro dvije godine krize u susjednoj Siriji turske diplomate mogu samo da odmahuju glavom na stavove sirijskog predsjednika Bašara al Asada. Damask i dalje ne shvata pravu situaciju, kaže visoki zvaničnik iz Ankare. Čak i Rusija, najbliža Siriji, polako se distancira od Asada.

Turska vlada je sigurna da je Asadov režim došao do svog kraja. Međutim, mogućnosti Turske da utiče na odluke susjeda su ograničene. To pokazuje razvoj situacije posljednih mjeseci.

Ankara nije uspjela da progura zabranu letova nad sjeverom Sirije niti je bila u stanju da ujedini sirijsku opoziciju na svojoj teritoriji.

Niko ne spori da Turska, sa 900 kilometara dugom kopnenom granicom sa Sirijom, ozbiljno pati zbog tamošnjeg građanskog rata. 200.000 sirijskih izbjeglica nalazi se u Turskoj. 140.000 se nalazi u izbjegličkim logorima, a oko 50.000 žive kod rođaka ili u iznajmljenim stanovima. U sirijskom granatiranju ginu turski civili, ginu i piloti turskih izviđačkih aviona.

Ipak, zapadni partneri više puta su upozoravali Tursku da pokaže uzdržanost. Prijetnje turske vlade da će preduzeti vojnu akciju u Siriji nisu naišle na odobravanje saveznika u NATO-u nego su izazvale strah od eskalacije. Upravo zato NATO stalno upozorava na defanzivni karakter odluke da pošalje protivraketni sistem tipa Patriot u Tursku u cilju odbrane od eventualnih raketnih napada iz Sirije.

Američka uloga presudna

Ključnu ulogu igraju SAD. Premijer Redžep Taip Erdoan i ministar spoljnih poslova Ahmet Davutoglu su htjeli od Turske na naprave regionalnu silu, ali su bili svjesni da polovinu svoje snage mogu da zahvale bliskim odnosima sa Vašingtonom i drugim zapadnim državama.

Raspoloženje među turskim građanima takođe predstavlja kočnicu za razmišljanja o vojnoj intervenciji. Ankete pokazuju da turski glasači odbacuju tursko miješanje u Siriji, što predstavlja jak argument prije regionalnih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora u naredne dvije godine.

Neuspjeh u odnosima sa sirijskom opozicijom

Turska nije imala sreće ni u naporima da ujedini hronično zavađenu sirijsku opoziciju u egzilu, koja se od septembra 2011. godine nalazi na turskom tlu. Smjena na vrhu Sirijskog nacionalnog savjeta nije donijela nikakav uspjeh. Nova sirijska Nacionalna koalicija za svoje sjedište nije izabrala Tursku nego Egipat.

I u novoj godini sirijski sukob ostaće glavni problem turske spoljne politike. Sve više postaje aktuelno i pitanje oblikovanja nove politike nakon kraja Asadovog režima. Turska je zbog izvoza zainteresovana za što brže smirivanje situacije. Propala država ili radikalni islamski režim u susjedstvu je za Tursku horor scenario. U 2013. godini Turska će se truditi da onemogući takav razvoj situacije. Međutim, iskustva iz 2012. pokazuju da Ankara, uprkos težnji da dostigne ulogu regionalne sile, to ne može da postigne sama.

Autori: Thomas Seibert / Željka Bašić-Savić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić