"Kad bi se u Bosni i Hercegovini dodjeljivala titula najuzornijeg grada, pobjednik bi u biti mogao samo glasiti: Tuzla." Tako započinje članak lista Neue Zürcher Zeitung (NZZ) pod naslovom: "Tuzla - propast jednog ponosnog industrijskog grada". NZZ dalje obrazlaže da je taj treći po veličini grad u zemlji "najbliži idealu jednog multikulturalnog okruženja, kakvo je u BiH nekada bilo pravilo. Nacionalističke ideje koje imaju veze s krvlju i teritorijem ovdje, 130 km sjeveroistočno od Sarajeva, nikad nisu nailazile na plodno tlo. Štoviše, dominirali su tolerancija, otvorenost prema svijetu i ljubav prema slobodi, što se za vrijeme Drugog svjetskog rata ogledalo u jednom jakom antifašističkom pokretu. Ni nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji nacionalističke stranke u Tuzli nikad nisu mogle osvojiti većinu. Ipak, o urbanoj harmoniji se ne može govoriti."

Refleks bh. političara: krivi su uvijek drugi

NZZ se tako dalje osvrće da je upravo Tuzla bila epicentar prosvjeda u BiH, te da se tragovi nereda još uvijek vide na županijskim i zgradama gradske uprave. S tim u svezi NZZ prenosi izjave gradonačelnika Tuzle, Jasmina Imamovića, kako ne može razumjeti zašto se bijes građana, pored županijskih ustanova, usmjerio i protiv gradskih vlasti, jer, kako kaže Imamović, županija je odgovorna za gospodarsku bijedu. "A da tamo njegove stranačke kolege vode glavnu riječ, Imamoviću nije povod za samokritiku", napominje pritom NZZ i dodaje da je u BiH "već isproban refleks političara, da krivnju za pogrešan razvoj stalno prebacuju na nižu ili višu razinu". List podsjeća i na komplicirano ustrojstvo države, koje je nastalo nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, te da je rezultat toga "sustav institucionalizirane paralize i neodgovornosti".

Neosporno je također da mladi ljudi u Tuzli posebno pate zbog krize, nastavlja dalje NZZ, prenoseći izjavu Miralema Turšinovića iz Omladinskog Resursnog Centra (ORC) Tuzla da je među mladim ljudima starosti od 18 do 30 godina "65 posto nezaposleno, 20 posto ih se zapošljava u Iraku ili Afganistanu, a ostatak radi u nekakvim trgovinama za bijednu plaću od 150 eura." NZZ piše da Turšinović čak brani paljenja zgrada vlasti za vrijeme prosvjeda, navodeći da je vatra bila jasna poruka.

Tuzla - od industrijskog centra do izvoznika radnika u Afganistan

"Nedvosmislenu poruku šalju i oni mladići, koji svaki drugi mjesec u hotelu Tuzla staju u red kako bi dobili jedan od poželjnih poslova u Iraku ili Afganistanu. Nema to veze s avanturizmom. 'Za mlade ljude, koji žele osnovati obitelj i primati redovitu plaću, posao u kriznim područjima je jedina opcija', kaže Turšinović. U Lukavcu, 25 km zapadno od Tuzle, je navodno gotovo čitavo radno sposobno stanovništvo na radu u Afganistanu ili Iraku. Od industrijskog centra do izvoznika najamnika. Kako se to moglo dogoditi?" - pita NZZ.

List dalje prenosi i ocjenu povjesničara Adnana Jahića, koji industrijsku propast njegovog rodnog grada dovodi u povijesni kontekst. Jahić tako navodi da propast industrije u Tuzli u prvoj liniji "reflektira kraj jugoslavenskog gospodarskog sustava, čija raspodjela posla je podrazumijevala da Bosna i Hercegovina isporučuje sirovine i polufabrikate, koji su se zatim u drugim republikama, poput Srbije ili Hrvatske, prerađivali u konačne proizvode. 'U jugoslavenskom kontekstu smo s tim proizvodima itekako mogli opstati, ali danas naši susjedi proizvode puno bolje i jeftinije', kaže Jahić. On kaže da je očito da se ljudi sa sjetom prisjećaju onih vremena kad je država još bila jaka i brinula se za radna mjesta, stanove i socijalnu sigurnost. 'Danas, pod u kapitalizmu, i supermarketima doduše imamo puno veći izbor po pitanju proizvoda, ali ono što nedostaje je novac kako bi se ti proizvodi mogli kupiti.'", piše NZZ.

Jedan četnik blamirao vladu Srbije

U članku pod naslovom "Prijateljstvo i strah", njemački list Süddeutsche Zeitung (SZ) piše o podijeljenosti država na Balkanu - konkretno Srbije i Bugarske - po pitanju krize u Ukrajini, odnosno na čiju stranu stati: Zapada ili Rusije:

"Bila je to akcija po ukusu slavenskih nacionalista. Tek što su ruske specijalne jedinice početkom ožujka započele s preuzimanjem kontrole na Krimu, na licu mjesta se pojavio i Milutin Mališić. U maskirnom odijelu, s dugom bradom i crnom šubarom, zastavama Rusije i Srbije u lijevoj i crnom zastavom s lubanjom, koja je obilježje srpskih četnika, u desnoj ruci, Mališić je pomagao Rusima u kontroliranju prometa kod Sevastopola. Koliko god srpski nacionalisti pozdravljali tu akciju, utoliko je ona neugodna bila Vladi Srbije. Jer, ultranacionalistička vremena su u Srbiji službeno prošla, a Srbija se odlučila za približavanje Europskoj uniji", piše SZ.

List napominje da aneksija Krima od strane Rusije ni Srbiji nije dobrodošla, jer se tako javljaju secesionističke težnje Preševske doline na jugu Srbije, koja je većinski naseljena Albancima. Ali se Beograd ne želi zamjeriti ni Kremlju, nastavlja SZ: "Designirani srpski šef vlade, Aleksandar Vučić, šuti. Jer Srbija je skoro bankrot - i nada se gradnji ruskog plinovoda kroz Srbiju, a i drugim investicijama."

SZ piše dalje da bi i Sofija najradije šutjela, jer se i Bugarska, kao i Srbija, "nalazi između dvije stolice". I bugarski ultranacionalisti su otputovali na Krim kako bi podržali Ruse, navodi SZ: "S druge strane Bugarskoj, koju Bruxelles zbog velike korupcije ionako kritično promatra, je potreban EU novac." Nakon sjednice državnog vrha je poručeno da Bugarska ne priznaje referendum na Krimu od 16. ožujka, ali nije bilo riječi ni o kakvim gospodarskim sankcijama protiv Rusije, što je razumljivo, piše dalje ovaj list: "Bugarska je gotovo potpuno ovisna o ruskom plinu, koji se kroz plinovod preko Ukrajine, transportira do Bugarske. Također, ta zemlja uvozi rusko gorivo za vozila kao i gorivo za nuklearnu elektranu, izgrađena još za vrijeme Sovjetskog saveza."

Autorica: Marina Martinović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić