Na strani Kurda se bori veliki broj pripadnika najrazličitijih paravojnih formacija koje su donedavno bile okupljene u takozvanu FSA – „Slobodnu sirijsku armiju". Sada Kurdima u pomoć priskaču jedinice Sirijske armije (Armija arapske republike Sirije) – iste one protiv kojih su se kurdske Jedinice narodne odbrane (YPG) povremeno borile u okviru FSA nekoliko godina. Vlada u Damasku je poručila da će njene jedinice „učestvovati u otporu turskoj agresiji kako bi branile teritorijalno jedinstvo i integritet Sirije". Drugi pripadnici FSA bore se na strani Turske.

Do sada su se u Siriji otvoreno ili „delegirano" borili: Zvanični Damask protiv pobunjenika, Turska protiv Kurda, Izrael protiv Irana, SAD protiv Rusije – da pomenemo samo najkrupnije frontove, jer među desetinama tamošnjih paravojski svaka ima svoj politički cilj. Sada je sirijska vojska otvoreno krenula u borbu protiv Turskih oružanih snaga (TSK), čije trupe su prodrle u region na krajnjem sjeverozapadu Sirije.

SAD se, iako su tokom dosadašnjih sukoba podržavale YPG i FSA, drže podalje od ovog ratišta da ne bi dospjele u direktan rat protiv Turske, što bi značilo rat između dvije države NATO. Rusija takođe izbjegava sukob sa Turskom koja podržava ruske mirovne inicijative na trojnim konferencijama o Siriji – koje te dvije zemlje održavaju zajedno sa Iranom.

Za svo to vrijeme ne prestaju borbe sirijske armije protiv preostalih pobunjeničkih grupa u Guti – na širem području Damaska, kao i u provinciji Idlibu, u kojoj Turska podržava pobunjenike. Što znači da i na toj teritoriji može doći do direktnog sukoba Armije Sirije i TSK.

Njemački mediji su posljednjih godina u više navrata prenosili da su „Asadove trupe" izvodile napade otrovnim gasom; jedna takva vijest iz Šejhuna je u aprilu 2017. nagnala predsjednika SAD Donalda Trampa da naredi raketiranje jedne vazduhoplovne baze Sirijske armije. No, početkom februara je američki magazin Njuzvik prenio da je ministar odbrane SAD Džejms Matis izjavio da „nema dokaza da je Asad upotrijebio gas protiv svog naroda" – što je, međutim, svim velikim njemačkim medijima promaklo.

No, Frankfurter rundšau, Špigel onlajn i Zidojče cajtung su sada prenijeli vijest da je turska voska upotrijebila otrovan gas u Afrinu. Ljevičarski dnevnik Junge Velt javlja da za to ima potvrdu sa kurdske strane i od ljekara bolnice u Afrinu: „Mjesto gdje se to desilo dostupno je svima koji žele da istraže ovaj slučaj, rekao je za naš list predstavnik PYD Saleh Muslim. No, zapadne države, za razliku od svoje dosadašnje prakse kada su u pitanju optužbe za upotrebu hemijskog oružja, ne pokazuju interesovanje za to. Njemačka vlada se tim povodom uopšte nije oglasila, a iz Vašingtona je tursku državnu novinsku agenciju Anadolu stigla poruka da SAD smatraju 'krajnje nevjerovatnim' da Turska upotrebljava otrovan gas."

„Zapravo bi zadatak Amerikanaca bio da štite svoje kurdske saveznike", piše internet-portal dnevnika Velt: „Amerikanci su više puta pokušali da odvrate Tursku od ove avanture – bez uspjeha. I pošto ne žele sukob između vojnika dvije države koje su partneri u NATO, drže se po strani. Sve to slijedi obrazac koji je nastao u vrijeme predsjednika Baraka Obame a dalje ga sprovodi Donald Tramp: Amerikanci nisu spremni da se angažuju van borbe protiv IS. U taj vakuum moći upadaju drugi, u ovom slučaju Asad i njegova sila-zaštitnica Rusija, koji koriste očajanje Kurda da velike dijelove države podvedu pod svoju kontrolu".

Bonski General ancajger piše da turska vojska samo polako napreduje u borbi protiv sirijskih Kurda, a gubici su sve veći: „Ipak, ne može se očekivati da Erdogan naredi povlačenje. Mnogo prije se može očekivati da on sve veće teškoće iskoristi na unutrašnjepolitičkom planu, tako što će sebe i svoju zemlju prezentirati kao žrtve igara stranih sila. To će mu možda i uspjeti zbog toga što turska vlada kontroliše medije i antiamerikanizam je u zemlji vrlo rasprostranjen. (...) Intervencijom u Afrinu, Erdogan je želio da obezbjedi sebi mjesto među onima koji odlučuju o budućnosti Sirije. Sada se nalazi pred mogućom eskalacijom sa kojom Ankara očigledno nije računala. Akcija pokazuje granice turskih mogućnosti".

priredio Saša Bojić