U Memorijalnom centru Potočari 31. marta 2003. godine, ukopane su prvih 600 žrtava genocida, koji je po presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Ujedinjenih nacija (MKSJ) u Hagu počinila Vojska Republike Srpske. Iz Srebrenice, tadašnje zaštićene zone Ujedinjenih nacija, u julu '95.godine protjerano je više od 25.000 žena, djece i starih, a ubijeno je oko 8.000 muškaraca i dječaka.

Bekir Halilović je 2003. godine bio devetogodišnji dječak i kaže da sve što je tada znao je samo da će njegov otac, kojeg nije imao priliku ni upoznati, biti ukopan u „nekim“ Potočarima.

„Ja na tadašnju Srebrenicu nemem sjećanja jer su me majka i braća kao bebu od 18. mjeseci iznijeli u julu '95. kada je moja porodica sa ostalim Bošnjacima bila protjerana", kaže Bekir.

Nakon rata Bekir se sa preživjelim članovima porodice vratio u Srebrenici gdje i danas živi. Dvadeset godina kasnije on kaže kako je u Potočare došao da bi odao počast svim ubijenim i sa ostalim prisutnim i tako pokazao da ti ljudi, njihovi poznanici, prijatelji, komšije, članovi porodica i drugi nisu zaboravljeni. Na pitanje kako danas živi, kako se osjeća u Srebrenici on kaže:

„Nažalost sve je tužnije i ružnije. Moja porodica ponovo nije na okupu. I ovog puta se razilazimo silom prilika ali odlazimo pod drugom okolnostima. Možda je to boljka cijele države ali se posebno ogleda na malim mjestima gdje, da bi opstao i dobio zaposlenje moraš biti politički podoban. Moja porodica to srećom i hvala Bogu, nije",- kaže Bekir i dodaje: „To nam je donijelo dosta, prije svega ekonomskih, negativnih iskustava. Moj srednji brat je živio sa nama do 2018. godine. Tu je stekao porodicu, ima četvoro djece ali je morao napustiti Srebrenicu. Danas veoma srećno živi i radi u Francuskoj."

Trbuhom za kruhom

Ni njegov najstariji brat i pored fakultetske diplome, nije mogao dobiti nikakav posao u Srebrenici i morao je otići.

„Danas je tačno sedam dana kako je otišao za Njemačku jer ovdje ni kao visoko obrazovana osoba nije mogao naći zaposlenje i morao je otići, iz političkih razloga, to slobodno kažem jer ovdje nažalost političke stranke osiguravaju radna mjesta. Zato nam je tako kako je i zato mladi ljudi odlaze. Nesposobni ali podobni su prigrabili rukovodeće pozicije i društvo propada. Nažalost to je perspektiva da će većina nas biti prinuđena da ode",kaže Bekir Halilović.

Šefika Halilović je kaže 2003.godine u Memorijalnom centru Potočari ukopala muža Ramu. Pored muža u Srebrenici je izgubila i mnogo drugih članova porodice i uprkos svemu se vratila na svoje.

„Vratila sam se sa djecom da živim u Srebrenici. Ovdje na mužev mezar dođem kad mi je teško, dođem da mu to kažem i bude mi lakše, iako me on ne čuje. Tužno i loše se osjećam i ovih dana u Srebrenici jer mi je sin morao otići u svijet da traži posla, ovdje ga nije mogao dobiti", kaže Šefika.

Fadila Efendić je prije 20 godina ovdje ukopala muža Hameda

„Za mene je ovo jako tužan i težak dan. Prije 20 godina na današnji dan je ukopan moj rahmetli (pokojni) muž Hamed, bez glave pronađen u sekundarnoj gronici u Jadru. Nakon dvije godine lobanja je pronađena u drugoj grobnici tako da je sada skelet kompletan. Na jučerašnji dan, da je živ bio bi mu rođendan. Sve to mi se poklopilo, emocije su proradile i osjećam se veoma teško i tužno", kaže Fadila.

Na obilježavanju 20-te godišnjice od prve kolektivne dženaze žrtvama genocida nije bilo političkih govora. Počast žrtvama su najprije polaganjem cvijeća odali predstavnici Memorijalnog centra Potočari i Opštine Srebrenica. Cvijeće su položili i u dženazi namazu učestvovali i predstavnici državne vlasti i vjerskih institucija kao i  predstavnici udruženja preživjelih žrtava genocida.

Suočavanje sa žrtvama

Predsjednik Upravnog odbora Memorijalnog centra Potočari Šefket Hafizović za DW kaže: „Danas smo ovdje da se sjetimo prvih šehida ukopanih 2003. godine. Do današnjeg dana ta brojka je narasla na više od 6.700 žrtava. Svi oni i ovi što se još traže su na savjesti onih koji su zločin počinili ali isto tako i onih koji su priznali vlastitu odgovornost, a nisu ništa učinili '95. godine da zaštite te ljude. Zato što nisu imali samilosti i saosjećanja. Ta savjest, ako je imaju, će ih proganjati do sudnjeg dana. Mi muslimani vjerujemo da će se počinioci i oni, koji su mogli, a nisu spriječili ubistva, suočiti sa žrtvama, pogledati se u oči i biti sankcionisani ako ne na ovom svijetu onda na onom drugom, sasvim sigurno hoće", zaključuje Hafizović.

Te 2003. godine, pored ove, u Potočarima su održane još dvije dženaze. Na osmu godišnjicu od genocida 11. jula ukopano je 107 žrtava. Treća dženaza na kojoj su ukopane 282 žrtve održana je 20. septembra i tada je Bil Klinton, bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država zvanično otvorio Memorijalni centar. Do danas na 22 dženaze ukopano je 6.721 žrtva genocida, dok se još traga za oko 1.000 nestalih.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno više od 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu