DW: Maestro Sahiti, postoji li nešto poput lajtmotiva Vašeg života?

Rikardo M. Sahiti: Kao dijete nisam znao šta me očekuje u životu, ali me je uvijek zanimala klasična muzika. Imali smo mali radio i stalno smo slušali klasičnu muziku. Tu sam bio kao u drugom svijetu. Stao bih pred ogledalo i počeo bih da dirigujem. A moje sestre i roditelji bi govorili: Šta je s njim? Nisam znao šta to znači, šta me čeka. Ali to mi je oduvijek bilo u srcu.

Postoji li djelo ili kompozitor koji su vas posebno inspirisali?

Da, veoma cijenim Betovena kao uzor i za mene i za svijet. Njegova Peta simfonija, Četvrta, Sedma… U Sedmoj simfoniji postoje romski motivi u četvrtom stavu, u finalu. Moram istaći snimak Karlosa Klajbera, način na koji on izražava ideju tih djela s mnogo emocije, strasti i sjaja. A onda bi tu bila naravno i romantika – Dvoržak, Osma ili Deveta simfonija. I muzika Franca Lista, Mađarska rapsodija broj 2 u kojoj se nalazi dionica „a la Zingarese" u stilu romske muzike.

-pročitajte još: Romi – klasičnom muzikom do boljeg života

Šta je onda za Vas romska muzika? Ili, šta je „a la Zingarese"? Šta to izražava za Vas?

Ranije možda to nisam znao, ali danas, poslije 20 godina iskustva sa Filharmoničarima Roma i Sintija, mogu da kažem: to je muzika koju su najprije svirali Romi u različitim evropskim zemljama, kao što je Mađarska. Takozvana narodna muzika bila je na više načina romska muzika.

Tako kako su Bartok i Kodaj bilježili navodno mađarsku narodnu muziku koja je zapravo bila romska?

Tako je. Kodaj je ispričao kako je kao mladić često putovao vozom između Galante (grad koji je danas u zapadnoj Slovačkoj) i Beča. Tom prilikom je stalno slušao romske pjesme. Njih je orkestrirao pod naslovom „Igre iz Galante“ i poklonio ih jednom mađarskom orkestru. Ili poslušajte Bramsa, njegove „Mađarske igre“. Mi smo broj 4 u fis-molu izveli na Remerplacu u Frankfurtu na Majni, povodom šest stotina godina od dokumentovanog spominjanja Roma u gradu. Neki kažu da su to mađarske igre. Naravno, to su i mađarske igre, ali u njima, u četvrtoj, petoj, šestoj jeste romska muzika.

Isto važi i za Rumuniju. Na rumunsku narodnu muziku romska muzika je izvršila veliki uticaj. Tu tradicionalnu muziku je takođe čuo i Đorđe Enesku, bio je zainteresovan za nju, on ju je kompozitorski uveo u svoju Prvu rapsodiju. To važi i za druge kompozitore. U 19. vijeku su Beč, Budimpešta i Prag bili možda najvažniji gradovi za romantičnu muziku, a na njih su uticali romski muzičari kao što je bio Janoš Bihari. On je bio veliki muzičar, imao je orkestar sa violinom, violom, kontrabasom, klarinetom, cimbalom.

To je sasvim tipičan orkestar za tadašnju zabavnu muziku…

Tako je. Postoji istorijski trenutak u Beču, na Svjetskom kongresu, gdje je svirao. Betoven ga je slušao.

Za razliku od njega, Vi imate cijeli simfonijski orkestar. Šta je posebno u njemu?

U mom orkestru su svi muzičari profesionalno obrazovani. Romi su, ali su svirali u međunarodnim profesionalnim orkestrima. U Bečkoj operi, na primjer, ili solo-čelista u lajpciškom radio-televizijskom orkestru, koncertmajstor u Goti. Mnogi su iz Mađarske, zahvaljujući tradiciji sa Kodajem i Bartokom. Ima dosta Roma koji su diplomirali na Akademiji Franc List u Budimpešti. Ti muzičari su kao naši muzički potomci koji prenose dalje tu muziku – u isto vrijeme i ozbiljna muzika i narodna muzika djede ili pradjede i oca.

Šta to znači kada neko s romskom tradicijom postane profesionalni klasični muzičar? Kakav je to duh, šta to donosi u radnoj atmosferi orkestra?

Na probama se mnogo diskutuje. Neko, recimo, kaže: „List je to tako zapisao“. Onda drugi odgovori: „To nije pravi tempo, kako je tu označeno“. Mnogi od njih potiču iz porodica u kojima se vijekovima sviralo u malim orkestrima. Određeni način sviranja i tempo su se prenosili s koljena na koljeno. Onda dođem ja, dirigent, sa obrazovanjem, sa fakultetom i iskustvom, i ekspertizom različitih profesora. Različite tradicije i klasičan način se susreću. I onda se diskutuje! I kada sviramo Đorđa Eneskua, Rom iz Rumunije kaže: „To je naša muzika!‘“ I kada sviramo neki drugi tempo, onda kažu: „Ne, ne, to sviramo kao klasiku, ne, ne!“ I tako to ide tamo-ovamo. Na kraju nastane interpretacija, koja ne mora da bude baš takva kakvu sam zamislio na početku. Na kraju se uvijek pojavi još jedna dimenzija.

Ovaj orkestar, ova muzika – to su ambasadori. Oni pokazuju šta nas vijekovima spaja. Nasljeđe je muzika, muzika romskog naroda čiji je zavičaj u mnogim evropskim zemljama. Oni govore jezik tih zemalja, preuzeli su njihovu tradiciju, kulturu, religiju, ali imaju i sopstvenu muzičku snagu i energiju. I kada se uključe u ovaj projekat, onda je cijela Evropa, cijela kultura Evrope tu! I tada 70 muzičara tog orkestra počnu da sviraju – kao jedan solista. A ja sam samo onaj koji govori: „Pokažite, pokažite to što biste još htjeli!“

Ostavljate li prostora za improvizaciju?

Mislim da je rijetko da imate toliko spontanih, emocionalnih muzičara u nekom orkestru, koji odmah mogu da pređu sa klasike na romsku muziku i improvizaciju. To je poklon, poklon za muziku.

Vaš orkestar je prvi takve vrste?

Ovakav orkestar Sintija i Roma postoji prvi put u ovom vijeku, u 21. vijeku.

Kakva je politička poruka orkestra mimo muzike?

Mnogo naroda živi na planeti Zemlji. Svi smo ljudi. O Romima, koji preko 600 godina žive u Evropi, mediji rijetko donose pozitivne vijesti. Najčešće kada izbije neki skandal ili neke tužne stvari. I o povezanosti koju Romi preko muzike imaju sa svim drugim narodima rijetko se izvještava. Sada ovaj orkestar pokušava da pošalje poruku: Ljudi, to je naša, romska muzika, ali ta muzika je povezana sa Evropom! Sa francuskom muzikom – Žorž Bize i „Karmen“, Ravel ili Debisi su pronašli inspiraciju u romskim muzičarima.

Mi smo povezani i sa ruskom muzikom. Sergej Rahmanjinov je bio zaljubljen u jednu Romkinju. Zahvaljujući njoj bio je u romskim porodicama, čuo je kako pjevaju. Melodije koje nikada do tada nije čuo. Onda je otišao kući i komponovao svoju prvu simfoniju, a ona je naprosto imala romsku muziku u sebi. Potom je komponovao i jednu operu, „Aleko“. To je priča o čovjeku koji zbog jedne Romkinje kaže da više ne želi da bude vojnik, već hoće samo da bude sa njom. To je strast, emocija!

Sve su to dijelovi jedne priče, koja povezuje ovaj orkestar. Hoćemo da pokažemo da smo evropski građani, da nam treba jednakost šansi kao svakom čovjeku na ovom svijetu, ni manje ni više. Da možemo ovdje da živimo normalno. Sa orkestrom želimo i da ponovo otkrijemo muzička djela koja su zaboravljena, kao što su Biharijeva. Želimo da takvim djelima dopunimo naš repertoar!

Kako mislite da učvrstite tu evropsku misao svog orkestra?

U mnogim evropskim državama postoje nacionalni, regionalni i gradski orkestri. Evropska unija bi mogla da kaže: Filharmoničari Roma i Sintija zalažu se za evropsko nasljeđe, za zajedničku evropsku kulturu. Pošto se u toj muzici mnogi ljudi osjećaju kao kod kuće, Francuzi, Nijemci, Italijani, Mađari, Rumuni, Španci, Holanđani i Austrijanci. Potrebna mi je podrška Evropske unije kako bi projektni orkestar postao stalni orkestar. Na početku sam – a sa evropskom podrškom doživjećete još mnogo simfonijske muzike, muzike za igru. Svijet ćemo hraniti muzikom, to je snaga ovog orkestra.

Šta mislite o pojmu „ciganska muzika"?

Kompozitori su nazivali svoja muzička djela onako kako je tada bilo uobičajeno. Ali ja ću uvijek reći da je to romska muzika. Tako se ona zove na mom jeziku. Riječ Ciganin ne postoji na našem jeziku. Rođen sam u Srbiji, u bivšoj Jugoslaviji. Tu je riječ „Ciganin“ bila jako loša za mene. Kada sam sa sedam godina pošao u muzičku školu, našu kuću u Mahali u kosovskoj Mitrovici uništila je poplava. Od države smo dobili novu kuću u drugom kraju grada, gdje sam odrastao. Moj otac je rekao: „Ovdje nema druge djece, nemaš šta da radiš, idi onda u muzičku školu!“ Dobro, onda sam uzeo svoju violinu i otišao tamo. Neka djeca su mi tamo govorila „Cigane, Cigane!“ Ja sam odgovorio: „Izvinite, zašto to kažete? Ko si ti? Šta to znači?“ Nisam razumio tu riječ. Ja sam za to da se kaže Rom.

Zalažete li se za to da sva romska djeca uče romski jezik?

Da! Mislim da mnogi Romi znaju svoj jezik, ali ima puno i onih koji su ga zaboravili. Rekao bih da prije svega moramo da govorimo jezikom zemlje u kojoj živimo. A trebalo bi i da naučimo naš nacionalni, romski jezik. I naravno, uvijek i engleski.

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo, šta je na Vama ostavilo traga?

Naknadno posmatrano, mnogo toga je bilo lijepo, uprkos svim problemima kojih je bilo. Zahvalan sam što sam rođen u Jugoslaviji i da je moj otac imao posao u fabrici duhana. Odrastao sam u Titovo vrijeme, meni se činilo da su svi ljudi i svi narodi u Jugoslaviji živjeli mirno jedni s drugima. Živjeli smo jednostavnim životom! Ipak, za mene je to bilo kao u raju. Tada nisam mogao ni da naslutim šta će se kasnije dogoditi.

Meni je zaista važno bilo moje obrazovanje. Nedavno sam na Svjetskom kongresu Roma u Berlinu čuo da mnogi mladi Romi nemaju šansu, da romska djeca u Slovačkoj, Češkoj, na Kosovu i u drugim regionima, automatski bivaju određena za specijalnu školu. Dakle, ne idu sa drugom djecom u školu. To je po mom mišljenju velika greška.

Šta savjetujete mladim ljudima iz romske zajednice?

Da uče! Da steknu profesiju. Moraju vjerovati u to da će im to poći za rukom! Ako kažete da hoćete da postanete doktor, naučnik, pjesnik, umjetnik, onda morate poći tim putem. I onda ćete uspjeti! Ako je meni pošlo za rukom, uspjeće i drugi! To je važno! Svi smo u ovom kosmosu ljudi – svi imamo nadarenost, inteligenciju i emociju. Svaki čovjek je unikat, svaki čovjek! To je bogatstvo naše Planete, moramo imati uspjeha, na pozitivan način. To je ono što želim.

Vi ste već preko tri decenije u Njemačkoj. Šta je ta zemlja za Vas?

Predsjednik Nemačke Joahim Gauk me je 2016. odlikovao Saveznim krstom za zasluge za osnivanje filharmonijskog orkestra sa Sintijima i Romima. To je bila velika čast za mene. Ali, kod Njemačke mislim i na Rodžera Moreno-Ratgeba i njegov „Rekvijum za Aušvic“. To je sjećanje i opomena za pomirenje svih naroda poslije Drugog svjetskog rata, omaž za sve ljude koji su izgubili život.

Njemačka je moja domovina! Ja sam i njemački državljanin. Mislim da je to moja treća domovina. Prva je zemlja u kojoj sam rođen. Druga je zemlja u kojoj živi moja žena. Ali, treća je Njemačka, koja mi omogućava Orkestar, zajedno sa mojim prijateljima, političarima, sa društvom.

Mislim da smo samo u Njemačkoj mogli da osnujemo ovakav orkestar. Analizirao sam to – ne bi to bilo moguće ni u jednoj drugoj zemlji, samo u Saveznoj Republici Njemačkoj. Mislim da sam u pravom trenutku došao u Njemačku. I veoma sam zahvalan i ponosan, jer živim u velikoj, velikoj muzičkoj zemlji, iz koje potiču veliki kompozitori. I želim mir, da ne bih samo ja živio na ovom Kontinentu, već i stotinu generacija poslije mene. I da stvaramo muzička djela!

Dirigent Rikardo M. Sahiti je osnivač i direktor Filharmoničara Roma i Sintija. Odrastao je u bivšoj Jugoslaviji i poslije studija u Beogradu i Moskvi došao je u Njemačku. Godine 2016. odlikovan je njemačkim Saveznim krstom za zasluge.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu