Ukoliko mu to imovinsko stanje dopušta, svaki musliman je dužan da u toku života jednom obavi hadž, odnosno da posjeti Bejtulah (Kabu, Božiju kuću) u Meki, mezar božijeg poslaika Muhameda u Medini i druga sveta mjesta. Prije nego što krene na hadž domaćin je dužan da vrati sve dugove ukoliko ih ima, da se „halali“ (oprosti) sa rodbinom i prijateljima, pomiri ako je na nekog bio ljut, napiše testament i osigura materijalno porodicu za vrijeme koje će provesti na hadžu.

Ova opraštanja su bila posebno prisutna ranije, kada se putovalo mjesecima, na putu punom neizvjesnosti, a nisu bili rijetki slučajevi da hodočasnici i umru na tom , kako vjera tumači, časnom putu. Za njih se smatra da su umrli na Bogu ugodan način. Danas se putuje uglavnom avionom, organizovano u većim grupama i sa specijalizovanim vodičima.

Na putu do svetih mjesta uče se sure (poglavlje) iz Kur'ana i nastoji se misliti samo na Allaha. Hadžije obred u Meki obavljaju pet dana i nastoje što više vremena provesti pored Kabe koju obilaze sedam puta i u Poslanikovoj džamiji moleći se za oprost grijeha ne samo za sebe i svoje bližnje već i za komšije i prijetelje, za sve muslimane i dobre ljude. Hadžijama se na povratku sa hadža priređuje svečani doček a oni opet, ovim što ih dočekuju, donose darove prema mogućnostima.

Bajrami

Za svaki Bajram u kućama vjernika vrše se velike pripreme. Običaji uz Ramazanski i za Kurban-bajram su isti, sa razlikom što se za Kurban – bajram u božije ime žrtvuje određena vrsta životinje (Kurban) . Kurban se može nanijetiti tj. namijeniti na kuću, na kućnog domaćina, na zdravlje ali takođe i za umrle članove porodice bilo prema njihovoj oporuci ili prema želji potomaka i rodbine. Dok muškarci traže pogodan Kurban žene uređuju i pospremaju. Kuće se detaljno čiste i uređuju.

Za Bajram se oblače nova odijela. Ranije ali i u posljednje vrijeme ukoliko se ne može kupiti novo odijelo za Bajram, onda se čuva ono najbolje i najljepše i oblači od Bajrama do Bajrama. Do danas se očuvao običaj da se na taj dan i i djeca lijepo obuku i tako osjete radost Bajrama. Na bajram-namaz koji se obavljau džamiji ujutro odlaze samo muški članovi porodice, odrasli i djeca, dok žene ostaju kod kuće i vrše posljednje pripreme za doček porodice, rodbine i prijatelja nakon što bude klanjan bajram-namaz.

Bajram se čestita riječima " BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN " što u prijevodu znači : " Neka ti je sretan časni Bajram " ili češće u skraćenoj bosanskoj verziji „Bajram barećola“ na što se odgovara riječima „ Alah raziola“

Kada se muškarci sa bajram-namaza vrate kućama dočekuje ih ženski dio porodice, čestita se Bajram i služi slatko. Nakon toga se kolje kurban. Kao kurban se mogu klati deve, krave i sitna stoka, ovce, koze. Uslov je da životinja predviđena za kurban bude zdrava i da nema neku manu. Navodi se da je Božiji poslanik, Muhamed, rekao: ”Četvoro se ne mogu zaklati kao kurban: izrazito slijepa životinja, izrazito bolesna, izrazito hroma i izrazito mršava, kojoj se na kostima ne može napipati meso.” (Et-Tirmizi)

Kurbansko meso se dijeli po starom običaju. U pravilu, jedna trećina ostaje domaćinu, druga se dijeli rodbini, komšijama i prijateljima i treća se daje najsiromašnijim, kako bi i oni na taj način osjetili radost Bajrama. Kurbane najčešće dijele djeca. Idu od vrata do vrata dijeleći kurbane i čestitajući Bajram rodbini, prijateljima, komšijama za šta dobivaju bajramluke (pokloe), obično sitan novac, slatkiše itd. Osoba koja daje kurban govori "halal olsun " a koja prima " kabul olsun ".

Bajrami se pamte i po bogatoj sofri (trpezi), punoj raznovrsnih, ukusnih jela jer pripremaju se posebna bajramska, naročito slatka jela. Nema Bajrama bez baklave, koja se u BiH po sastavu i načinu spremanja razlikuje od mjesta do mjesta, zatim kadaif itd...

Uobičajeno je da se na Bajram u posjetu ide najbližoj rodbini, roditeljima, starijem bratu, sestri ili amidži itd. Najprije najbliži i najstariji. Potom se obilaze komšije i prijatelji. Ljudi se druže, jer Bajrami su dani susreta. Susreću se i oni, koji se dugo vremena vidjeli nisu i tada je radost posebno velika.

Hadži hanuma iz Brakovaca

Zaseok Brakovci pripada Sućeskoj na petanaestak kilometara u brdima od Srebrenice. Prije rata brojalo je oko 300 žitelja. Danas ih je u selu jedva dvadesetak. Preživjeli nakon genocida rasuti su diljem svijeta. Među onim što su se vratili je i Hadži Emina hanuma Ramić. Pitamo koga ima od porodice? Kazuje nam da živi sa sinom, snahom i unukom:„ Jedan sin mi je u Njemačkoj. Imam i tri kćerke: jedna je u Sloveniji, druga u Holandiji, treća kojoj je muž poginuo, živi sa svojom djecom u Živinicama u Federaciji BiH. Muž mi je umro prije rata, a tri sina i četiri brata nisu došli“, tiho, jedva izgovara kroz suze.

„Nisu došli ili nisu prešli“, tako se u ovom kraju kaže za one što se nisu uspijeli spasiti iz srebreničkog masakra u julu '95. godine.

Hadži Emina hanuma je vjernica. Ovo Hadži hanuma ispred imena označava da je obavila i hadž koji je posljednji od pet svetih dužnosti ili stubova islama. Ona je čak tri puta u posljednjih sedam godina obilazila Kabu. Prvi put je išla 2007.godine. Ono što je osjećala tada opisuje ovako: „To da mi otvori ovaj put da tamo odem na mezar Muhameda a.s. u Medini, bio mi je na zemlji naljepši dar od Boga. To je bilo nešto prelijepo, nešto što vam ne mogu riječima opisati taj osjećaj koji sam tada imala. Poseban osjećaj je bilo vidjeti sav taj silni narod, različitih boja kože ali opet kao jedno“.

Vrhunac hadža je obilazak Kabe za koju se u Kur'anu navodi da ju je sagradio poslanik Ibrahim. Hadžije obilaze Kabu sedam puta, kazuje dalje Emina: „To da insan dočeka i doživi da svojim rukama dodirne Kabu je nešto uzvišeno. Osjećala sam se tada nekako hrabrom, jakom i moćnom.“

Na naše pitanje da li bi ponovo išla, Hadži Emina hanuma kaže: „Ja bih imala veliku volju još da idem ako bih bila dobro sa zdravljem. Išla bih jer tu ljepotu i dobrotu što sam doživjela to ti ne mogu ispričati. Taj osjećaj je neopisiv onom ko ne ode i to ne vidi“.

Pitamo je kako se danas živi u Brakovcima, poštuju li se stari običaji i kolju li se kurbani? „Lijepo je, svako se raduje Bajramu i da ga obavi sa svojim najmilim. Kolju se kurbani. Evo sve ovo porodica, što nas sad ima u selu, pripremili smo kurbane. Vratili smo se 2003. godine i od tad smo, sin Ramiz i ja, svake godine klali dva kurbana. Tako rade i svi ostali seljani.“

Na našu konstataciju da je u svojoj kući i na svojoj zemlji najljepše Hadži hanuma Emina nadovezuje: „ Bila sam na hadžu i to ne znam opisati koliko mi se svidjelo ali ovo ovdje što smo se vratili tu gdje sam život provela, djecu izrodila, to ničim ne bih mogla zamijeniti“, kaže Hadži Emina hanuma Ramić za svoje Brakovce.