U Turskoj, za razliku od Njemačke, nacionalizam nije pogrdna riječ. Upravo suprotno: Sve velike partije se upiru iz sve snage da bi pokazale koliko su nacionalističke. To se vidi i na primjeru Abdullaha Oecalana, šefa kurdske terorističke organizacije PKK. On je u zatvoru već osam godina. Bio je osuđen na smrt, ali kazna nije izvršena. To je danas glavna izborna tema nacionalista svih partija. Nacionalistička MHP je tada bila vladajuća partija, pa im sadašnji predsjednik vlade Recep Tayyip Erdogan prebacuje da tada nisu baš nacionalistički djelovali. Šef Partije nacionalista je zbog toga jako ljut na Erdogana.

"Tada smo bili u koaliciji. Danas sam vladaš. Zašto se ne pobrineš da Oecalan bude obješen umjesto što nama prebacuješ? Zašto ga ne objesiš? Je li ti ponestalo štrika? Evo ti štrik. Idi objesi ga!".

Iz ovoga se vidi: Kada se radi o nacionalizmu, ni jedna partija ne voli da joj se popuje. To se odnosi i na partiju islamske orjentacije, AKP, koja zadnje četiri godine vlada apsolutnom većinom. Christoph Neuman je docent za istoriju na istambulskom Bilgi univerzitetu:

"I islamisti su u velikoj većini nacionalisti. Zbog toga se oni uopšte ne osvrću prema arapskom svijetu i na njihov islam. Tako da ovdje ne postoji nešto poput pan-islamizma, kao što je to slučaj u drugim zemljama".

Ali to ne sprečava protivnike islamista da se u borbi za glasove koriste strahom od moguće islamske republike Turske, kao naprimjer Denis Baykal, šef najveće opozicione partije, Republikanske stranke CHP:

"Birači neće odlučivati samo o tome ko će vladati Turskom. Birači će odlučivati u kakvoj Turskoj će sutra živjeti. Odlučivaće o tome da li će Turska sa svojom demokratijom i kao nacija idalje postojati kao jedna cjelina".

Christoph Neumann sa istambulskog Bilgi-Universiteta kaže da Turskoj ne prijeti stvaranje islamske repubike. Prema njemu, u osnovi se ne radi o konfliktu između religiozne i svjetovne Turske:

"Mislim da se ne radi toliko o konfliktu islamista i laika, kojih naravno ima, nego da je to konflikt između snaga koje žele zemlju otvoriti i konzervativnih snaga koji zemlju žele zatvoriti".

Ali pri tome, konzervativci nisu islamisti, nego pripadnici svjetovne države, protivnika nošenja marama u vojsci, javnosti i politici. Stvarni pobornici moderne Turske su u stvari islamisti. To bi mogao biti jedan od uzroka izbijanja nacionalizma u prvi plan izbornih debata. Pokušaj konzervativaca da spase šta se spasiti može od ne baš demokratske i ne baš evropske Turske. Ali možda postoji još jedan razlog: Proces približavanja Turske EU je zapao u teškoć. A i u Turskoj je oduševljenje Evropom popustilo. 2004 je dvije trećine Turaka bilo za ulazak u EU, a dvije godine kasnije ih je još samo jedna trećina preostala.