Mlada, lijepa žena iz Afganistana sjedi u televizijskom studiju i pred kamerama traži azil. Njezino zanimanje: vojnikinja i jedina pilotkinja afganistanskog ratnog zrakoplovstva. Govori kako su joj zbog njezinog posla prijetili ne samo talibani, nego i dalja rodbina. Kaže kako je sigurnosno stanje u Afganistanu svakog dana sve gore i tako otvoreno proturječi svemu što tvrde oružane snage Afganistana i NATO. Sve to usred razdoblja između Božića i Nove godine, kada ionako nema nekih drugih velikih vijesti u programu jedne od najpoznatijih američkih televizijskih postaja, a onda i u intervjuu za najuglednije novine. Jedva da se može i zamisliti veća propagandna katastrofa za sve one koji po službenoj dužnosti uljepšavaju stanje i na Hindukušu i u glavnim gradovima Zapada.

Niloofar Rahmani je do tada bila ikona i ideal toga kako bi Afganistan trebao izgledati prema predodžbi Zapada. Totalno "cool", s pilotskim sunčanim naočalama i nehajno nabačenim šalom preko glave, u tijesnom pilotskom kombinezonu je bila uzor žene koja samosvjesno prkosi zaostalim talibanima. I ostaje u Afganistanu, usprkos svim opasnostima. Tako je uspjela čak doći i u Bijelu kuću i od Michelle Obame primiti nagradu "Hrabra žena".

Raspršene nade

Svi mi na Zapadu bismo rado vidjeli takav Afganistan, ali realnost izgleda sasvim drukčije. Otkako je sve više počela stizati razvojna pomoć nakon doba talibana, takvi programi za Women's Empowerment - emancipaciju žena na odgovornim položajima – su bili važan sastojak razvojnih programa. Ženski nogomet, žene za sveučilišnim katedrama, žene u parlamentu Afganistana, ministrice, policajke i, eto, čak i vojne pilotkinje. Sve to je u očima mnogih (muških) Afganistanaca bila tek ludost Zapada, ali im je bilo jasno da bez toga neće dobiti novac za obnovu. Ali često su se tome smijali i potajice se i borili protiv toga. Bilo društvenim pritiskom ili otvorenim prijetnjama. Ravnopravnost među spolovima ni kod nas nije jednostavan proces, ali u Afganistanu se jedva i počelo s tim.

Ako se sve to ima pred očima, onda je za instituciju kao što je vojska, u kojoj ionako dominiraju muškarci, osobita sramota da se kao uzor ističe jedna mlada žena. I to na više razina: ne samo da tu jedna žena proturječi izjavama muških nadređenih, nego tu javno govori jedna vojnikinja i časnica o neuspjehu snaga sigurnosti. A njezin zahtjev za azilom baca svjetlo i na razvoj događaja koji je već dugo problem afganistanske vojske.

Jer to nije prvi put da pripadnici afganistanskih oružanih snaga koji su otišli na obuku na Zapad više ne žele nazad u domovinu. Samo u SAD-u je u protekle dvije godine 45 afganistanskih vojnika nestalo nakon što su tamo bili na obuci. 2014. je jedan afganistanski časnik koji je zapravo trebao sudjelovati na summitu NATO-a u Walesu, već kad je došao odmah zatražio azil. U samom Afganistanu oružane snage su u 2015. mjesečno gubile i do 4.000 vojnika - uglavnom ne zato što su poginuli u borbi, nego zato što su dezertirali.

Obitelj u teškoćama

Niloofar Rahmani možemo samo žaliti. Jer ako se nada javnoj potpori u SAD-u, onda se gadno preračunala. Njezina vrijednost kao uzorne Afganistanke je u proteklim danima jednostavno nestala. Ako se takva ikona njezinoga kalibra više ne želi boriti i tako - s vojnoga gledišta - potkopava borbeni moral, kako da onda politika opravdava slanje vlastitih (američkih) vojnika na Hindukuš? Može li onda u nekoj budućnosti i vlastite vojnike pozivati na odgovornost ako se odbiju boriti?

Već sad se može vidjeti kako i Kabul i Washington užurbano traže neki izlaz kako bi još nekako mogli sačuvati obraz. Odjednom i pilotkinja govori o "nesporazumu" i kako i dalje želi služiti Afganistanu. Afganistansko ministarstvo obrane je to već pozdravilo kao "dobru odluku", iako odvjetnica vojnikinje još uvijek tvrdi kako njezina štićenica želi azil.

Ako se Niloofar Rahmani na koncu doista vrati u domovinu, onda je u golemoj opasnosti. Ona je osramotila vojsku, ali za tamošnje društvo je počinila još veći grijeh: ona je svojim optužbama osramotila i svoju rodbinu i obitelj.