Federalni Parlament konačno je usvojio izmjene „Zakona o južnoj gasnoj interkonekciji Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska“, što bi moglo dovesti do raspetljavanja višegodišnje političke blokade projekta „teškog“ milijardu i po evra. Međutim, ono što je na prvu napredak, po dubini bi moglo otvoriti pitanje ko u BiH zaista odlučuje o strateškoj infrastrukturi i po kojem pravu se raspolaže državnom imovinom, čiji je status više od decenije pod međunarodnim moratorijumom.

Posebno što iza ove priče ne stoji samo gasovod koji će spojiti Bosnu i Hercegovinu sa Hrvatskom preko Krka, već čitav splet političkih interesa u kojem se američka administracija pojavljuje ne kao posmatrač, već kao aktivni učesnik, čak i zakonodavac u domaćem parlamentu.

„Briga za tržišnu konkurenciju“

Zakon o južnoj interkonekciji prvi put je usvojen prošle godine, i to nakon pritisaka koji su stizali direktno iz Ambasade SAD-a u Sarajevu. Tadašnji ambasador Majkl Marfi nije se zadržao na diplomatskim izjavama, već se uključio u sam proces u Parlamentu Federacije BiH, savjetima i političkim porukama da se zakon mora usvojiti „zbog dobrobiti građana BiH i energetske nezavisnosti“.

„BiH pod hitno mora diversifikovati izvore snabdijevanja prirodnim gasom da bi izbjegla ruski energetski pritisak“, rekao je tada Marfi.

Godinu dana kasnije, Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini pozdravlja usvajanje izmjena i poručuje da je ovo „fantastičan dan za energetsku sigurnost“ u BiH.

„Postavljeni su temelji za američkog investitora koji će izgraditi gasovod kojim će američki gas stizati u Bosnu i Hercegovinu. Ovaj gasovod otvoriće nove ekonomske prilike za sve građane BiH, a saradnja na projektu Južne interkonekcije jača bilateralne odnose između naše dvije zemlje“, saopštili su iz američke Ambasade, odmah po usvajanju izmjena Zakona.

Ironija je da se upravo tim zakonom otvorio put za direktan ulazak američke privatne kompanije kao glavnog investitora, firme koja je sada i eksplicitno navedena u izmjenama zakona, čime je dobila pravni status ne samo izvođača radova, već i nosioca investicione politike projekta. Radi se o kompaniji AAFS Infrastructure and Energy d.o.o., registrovane u Sarajevu, koja je u potpunom vlasništvu američkog društva AAFS Infrastructure and Energy LLC.

Strateški dirigenti

Niko ne sumnja u značaj projekta, ali način na koji se to sprovodi pokazuje koliko je tanak domaći politički suverenitet. U zakonskim izmjenama navedeno je, gotovo skandalozno, da investitor ne plaća naknadu za eksploataciju imovine i zemljišta. Dakle, projekat koji bi trebalo da bude državni i strateški, praktično je predat u ruke privatnom koncesionaru bez ikakvog finansijskog obaveznog ulaganja prema domaćim institucijama.

„Na ovu investiciju gledamo kao na stratešku investiciju ne samo u BiH, nego i generalno u industrijskom sektoru...Mi smo vam svojevrsni dirigent, koji treba da upravlja orkestrom i koji preuzima rizik“, rekao je predstavnik američke kompanije Džozef Flin, prije nekoliko dana u Sarajevu, u momentu kada su „u igri“ bile izmjene zakona koje definišu i pitanje raspolaganja državnom imovinom.

Ranije je najglasniji protivnik projekta bio HDZ BiH, čiji se stranački kadar u federalnom Domu naroda protivio zakonu, tvrdeći da on nedovoljno uvažava ulogu hrvatskih političkih interesa i da je BH Gas nekompetentan da vodi posao. Novim izmjenama ta prepreka je otklonjena, jer je BH Gas izbačen iz projekta, a HDZ obustavio blokadu.

Tim potezom je jasno da su političke koordinate pomjerene. Sa jedne strane, Federacija ima zakon koji omogućava gradnju strateškog gasovoda, dok sa druge, BiH dobija američku korporaciju kao ekskluzivnog operatora. Sve se čini jasnim, osim što jedan problem stoji van uticaja bilo kojeg parlamenta, a to je pravo na zemljište.

Državna imovina i zabranjeno voće

Prema ranijim odlukama visokog predstavnika i OHR-a, državna imovina u BiH je pod zabranom raspolaganja sve dok se ne usvoji zakon o njenom vlasništvu i upravljanju. To praktično znači da nijedan nivo vlasti, ni entitetski, ni kantonalni, ni opštinski, ne može vršiti eksproprijaciju zemljišta, ako to zemljište ima status državnog. S obzirom da gasovod ne može ići po vazduhu, mora proći trasom, koja je mahom u državnom vlasništvu.

Upravo je amandman, koji vlada na kraju nije uputila u proceduru, definisao ovo pitanje. U članu 7. definisano je da predmet eksproprijacije ne mogu biti nekretnine, koje imaju status državne imovine, sve dok se ne usvoji zakon o državnoj imovini, u skladu sa ranijom odlukom Ustavnog suda BiH, kojom je država označena kao titular.

To dovodi do paradoksa. Međunarodna zajednica, koja je nametnula zabranu raspolaganja državnom imovinom pozivajući se na potrebu zaštite državnosti BiH, sada kroz američki kanal vrši pritisak da se zabrana ukloni. Zbog toga je federalna vlada satima tražila rješenje za taj amandman, da bi na kraju od njega odustali.

„Ko je odbio taj amandman. Recite da znamo ko opstruiše taj amandman. I ko se to za sve pita u Federaciji“, upitao je Mahir Mešalić, poslanik Demokratske fronte.

„Odustali smo od ovog stava i prijedloga, razmišljajući da ne bi bilo dobro da išta što smo uradili prethodnih nekoliko sedmica mijenjamo. Ali sigurno ćemo ovaj stav, koji se odnosi na državnu imovinu, ugraditi u ugovor koji se bude zaključivao između vlade Federacije i investitora“, obrazložio je nevješto resorni ministar Vedran Lakić, odbacivši optužbe da je neko uticao na povlačenje amandmana koji reguliše pitanje državne imovine.

Vijadukt 2

Dvostruki standard nije samo politički problem. On može postati pravni Černobilj u trenutku kada gradnja počne. Ukoliko se pokrene pitanje ustavnosti, postoji realna mogućnost da se zakon sruši, a da država bude primorana na odštetu prema koncesionaru. Slučaj „Vijadukt“ iz prethodnih godina, gdje je odšteta iznosila milione evra, bio bi kap u moru. Cifre bi se mjerile u milijardama.

„I sada neko pokrene zahtjev za ocjenu ustavnosti sa privremenom mjerom. Šta ćemo onda. Ja se jako bojim koncesione mafije, jer bismo mogli doći u situaciju da u tom slučaju imamo Vijadukt 2, samo sa još tri ili četiri dodatne nule“, kaže stručnjak za državnu imovinu, Muharem Cero.

„Sud usvoji mjeru jer nema zakona o imovini, ide arbitraža, Vašington, izgubljena naknada - tri milijarde dolara“, upozorava Cero, koji kaže da je nemoguće da se amandmani o državnoj imovini ugrade „u hodu“.

„Prije će se ostvariti pravna nesigurnost za investitora koji će na kraju tražiti obeštećenje“, tvrdi Cero.

Geopolitički okvir

Južna interkonekcija definisana je kao gasni pravac koji BiH povezuje sa Hrvatskom preko Posušja, Tomislavgrada i Mostara, sve do Sarajeva. Ulazna tačka bi bila terminal na ostrvu Krk, gdje stiže američki tečni gas (LNG). Time se otvara alternativna ruta snabdijevanja BiH bez zavisnosti od ruskog gasa, koji u zemlju trenutno dolazi kopnenim putem iz Srbije preko Zvornika.

Izmjenama i dopunama zakona, osim postojeće osnovne trase dodani su kraci prema Grudama, Gornjem Vakufu-Uskoplju, Donjem Vakufu i Čapljini, te novim pravcem od Kladnja ka Tuzli.

Ideja nije nova. Još 2016. Evropska komisija je ovu interkonekciju označila kao projekat od zajedničkog interesa, ali je gotovo deceniju kasnije ona postala polje borbe za uticaj između Vašingtona, Brisela i Moskve. SAD svoje prisustvo u energetskoj mreži regiona opravdavaju potrebom za „energetskom diverzifikacijom“, iako se radi o utopiji s obzirom na cijenu plasmana ukapljenog gasa u odnosu na cijene i konkurenciju ruskog.

Stručnjaci upozoravaju da će ubrzo na scenu doći i projekat istočne gasne interkonekcije, koji bi BiH povezao direktno sa Srbijom preko Bijeljine i Brčkog. Taj projekat već godinama stoji na čekanju jer ga je Republika Srpska planirala graditi u saradnji sa ruskim Gazpromom. Ako se scenario sa južnom interkonekcijom ponovi, izvjesno je da će američki pritisak uskoro biti usmjeren na tu stranu, kako bi se ruski faktor izbacio iz igre.

Energetska karta BiH

Na papiru, BiH ovim projektom dobija više pravaca snabdijevanja gasom i veću energetsku sigurnost. U praksi, međutim, ključne komponente koje se odnose na ulaganja, upravljanje, distribuciju i eksploataciju, prelaze u ruke stranih aktera. Domaće kompanije gube status nosilaca projekata, što znači da gube i kontrolu nad cijenama, troškovima i dugoročnim koristima.

Pored toga, zakonske odredbe favorizuju stranog investitora oslobađajući ga naknada, prava na infrastrukturu i mogućnost upravljanja bez domaćih partnera, što stvara presedan.

„Taj potez će dovesti Bosnu i Hercegovinu u poziciju kolonije, čija će budućnost zavisiti od hirova jednog čovjeka i njegove radikalne politike“, kaže Denis Žiško iz Aarhus centra u BiH.

Pritisak koji su SAD primijenile da bi osigurale vlastiti interes sada se vraća kao pravni i politički rizik koji može pogoditi upravo domaće institucije. Ako se pokrene pitanje ustavnosti Zakona o južnoj interkonekciji, ako zemljište ne može biti eksproprisano, ili ako projekat naiđe na međunarodne sporove, BiH će ući u vrzino kolo sudskih procesa i mogućih ogromnih odšteta.