Sastanak na vrhu u Parizu nije donio mnogo konkretnih rezultata, ali je nešto posve jasno pokazao: u vanjskoj politici je sve sa svim povezano. Ne može se raspravljati o sukobu u Ukrajini bez da se dotakne pitanje rata u Siriji i krize sa izbjeglicama u Europi. A konce u svim tim pitanjima bez ikakve sumnje u rukama drži ruski predsjednik Putin.

On se u Parizu prilikom susreta s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom pokazao kao vješti taktičar. Putin je jasno pokazao nadmoć. Bombama koje je dao baciti na sirijske oporbene snage je uveliko povisio pritisak na Zapad. A kod krize u Ukrajini se ruski predsjednik drži distancirano, makar jasno pokazuje kako u svakom trenutku može naložiti tamošnjim proruskim pobunjenicima da pojačaju napade - ako to Putinu paše u njegovim računicama.

Zapadne zemlje i Ukrajina jedva da imaju lijeka protiv tog pritiska Kremlja. Naravno da Rusiju bole sankcije EU i SAD, ali one nipošto nisu Putina navele da promijeni politiku. Javno i Merkel i Hollande i čitavo društvo odbijaju povezati problem Sirije sa problemom u Ukrajini, ali iza zatvorenih vrata diplomati već odavno raspravljaju kako da se Kremlj navede da pristane na nekakav kompromis.

Njime bi uloga i ugled Rusije opet bio povraćen, ali bi zauzvrat Putin trebao malo popustiti u kriznim žarištima - tako bi otprilike mogla glasiti formula. A Rusija odlično zna kako pritisak na Europu raste svakog dana. Što je stanje u Siriji lošije, tako će više izbjeglica krenuti put zapada - to je bizarna računica.

Želi li Putin razdor Europe?

Ono što Rusiji nije uspjelo sa krizom u Ukrajini, mogla bi dobiti krizom u Siriji - unijeti razdor među članicama Europske unije. Navala izbjeglica je Europsku uniju već dovela na rub teške političke krize, a ona se još povećala vojnim intervencijama ruskog zrakoplovstva u Siriji. Ali i nakon ovog sastanka u Parizu je ostalo nejasno glavno pitanje: što Vladimir Putin doista želi na kraju postići i kakav to odnos želi imati prema EU i prema SAD?

Ukrajina ima nesreću da je dospjela u vrtlog geopolitičkih planova Kremlja. Moskva tek na kapaljku provodi mirovni sporazum iz Minska i čini se da taj sukob treba i dalje tinjati kako bi poslužio Rusiji kao ulog za veće političke igre. Ukrajinski predsjednik je uvelike pod pritiskom, ne samo u njegovoj domovini nego i od strane njegovih zapadnih saveznika. U svakoj prilici i Merkel i Hollande podsjećaju Porošenka kako i Ukrajina treba učiniti više kako bi se proveo mirovni plan iz Minska.

Mali kompromis bez ikakvih garancija

Doduše, ukrajinski predsjednik se mogao vratiti kući sa malenim uspjehom. Najavljeni lokalni izbori u područjima koje nadziru pobunjenici se ipak neće održati i Rusija je obećala založiti se u radnoj skupini da se ti izbori održe prema zakonima Ukrajine. Jasni ustupci izgledaju drugačije, ali je ipak bolje išta nego ništa.

Jer pitanje kako organizirati lokalne izbore na istoku Ukrajine jest važno, ali nipošto nije presudno u tom sporu jer je već odavno potrebno zakonski regulirati odnose u regionalnoj autonomiji na istoku Ukrajine. Ali ono što jest presudno je pitanje tko će nadzirati međunarodno priznatu granicu Ukrajine prema Rusiji, tim prije što smo još smo svjetlosnim godinama udaljeni od pristanka Moskve da tamo stoje regularne jedinice ukrajinske vojske.

Dogovoreno je da 31. prosinac ove godine bude posljednji rok za provedbu mirovnog plana, ali je već posve jasno da se taj rok nipošto ne može držati. Jer Rusija i dalje igra svoj poker, a Merkel i Hollande nemaju niti jedan as u rukavu.