U optužnici koja je detaljno napisana na 45 stranica se radi o kršenju dvije konvencije UN. Ukrajinska vlada prije svega mora dokazati kako je Rusija kroz podršku separatista u Donbasu na istoku Ukrajine prekršila međunarodni sporazum o suzbijanju finansiranja terorizma. Samoproglašenu „Narodnu Republiku Donjeck" Kijev opisuje kao „ilegalnu naoružanu grupu" koje djeluje uz „nesebičnu rusku pomoć". Rusija negira da borcima u Donbasu pruža vojnu pomoć.

U drugom dijelu optužnice se radi o Tatarima na Krimu i Ukrajincima koji se nakon ruske aneksije ukrajinskog poluostrva Krim, u martu 2014. godine, tretiraju kao manjina. Ukrajina smatra da je Rusija na Krimu prekršila Konvenciju o ukidanju rasne diskriminacije i to hapšenjima ili zabranom rada organizacije krimskih Tatara „Mesdžid".

Optužnica kao dokazni materijal sadrži nekoliko izvještaja OSCE-a, UN-a, međunarodnog istražnog tima koji se bavi obaranjem malezijskog aviona i satelitskih snimaka NATO. Ukrajina je zatražila od Međunarodnog suda pravde da utvrdi „međunarodnu odgovornost" Rusije, među kojim je i obaranje aviona na letu MH17, ili granatiranje civila u nekoliko gradova na istoku Ukrajine. Osim toga, zatražena ja i reparacija.

Male šanse pred drugim sudovima

Ukrajina je optužnicu podnijela u januaru što je tri godine nakon početka događaja o kojim se radi. To je inače najnovija ukrajinska tužba protiv Rusije pred Međunarodnim sudovima. Kijevu se nije žurilo jer se očito želio dobro pripremiti. Jedan od mogućih razloga je što su smanjene šanse da Rusija snosi odgovornost pred drugim sudovima. Prvi primjer je Međunarodni krivični sud (IstGH) čije se sjedište također nalazi u Hagu i koji je se pored ostalog bavi i ratnim zločinima.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je krajem prošle godine najavio da njegova zemlja istupa iz tzv. Rimskog statuta. Rusija je statut potpisala, ali nije ratifikovala. Statut nije ratifikovala ni Ukrajina, ali je sudu dale ograničeno ovlaštenje da se bavi događajima iz 2013. godine. Neki od stručnjaka smatraju da su male šanse da će time biti pogođeni ruski državljani jer su navodni zločin počinjeni na ukrajinskoj teritoriji.

Kod Međunarodnog suda pravde je situacija drugačija. On je osnovan 1945. godine i Rusija ga je u potpunosti priznala. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN, Rusija uživa privilegije među kojim je da među 15 sudija ima jednog koji je ruski državljanin. Za razliku od Rusije, Ukrajina će samo radi ove tužbe,  imenovati jednog tzv. ad hoc sudiju.

Na čemu se Ukrajina može spotaći?

Međunarodni sud pravde bi u ovom slučaju mogao reći da nije nadležan. IGH se „uvijek teško" bavi slučajevima u kojim su velike sile vojno aktivne. Isto tako postoji nešto što je posebno kada je riječ o Konvenciji o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije (CERD). „U konvenciji je pored postalog navedeno da tužba pred Međunarodnim sudom pravde zahtjeva „ozbiljne pregovore" obje strane", kaže stručnjak za međunarodno pravo iz Minhena, Bruno Simma. Rusija i Ukrajina konstantno razgovaraju o konfliktu u Donbasu, ali kada je riječ o Krimu, onda Moskva odbija o tome razgovarati sa Kijevom. Bruno Simma vjeruje da bi proces pred Međunarodnim sudom pravde mogao trajati tri godine.

Ukrajini bi nadu trebao dati poznati slučaj star više od 30 godina. 1986. godine je pred Međunarodnim  sudom pravde bila tužba Nikaragve protiv SAD. Riječ je o vojnoj umješanosti SAD na strani koja je bila protiv lijevo orjentisane vlade. IGH je tada utvrdio da su SAD povrijedile Međunarodno pravo. „SAD nisu platile kaznu", prisjeća se Simma, koji je i sam bio sudij IGH od 2003, do 2012. godine. „Međutim, za malu Nikaragvu je to bila nevjerovatno velika propagandna pobjeda. Na osnovu ovog slučaja je Sud pokupio simpatije da je nezavisna institucija UN-a. Simma se ne usuđuje predvidjeti da li će tako biti i u slučaju Ukrajine, ali kaže da je to „jedna komplikovana priča".