Svjetsko čitanje ukrajinske književnosti biće održano 7. septembra. Berlinski međunarodni književni festival, koji se se održava od 7. do 17. septembra 2022, zajedno sa Frankfurtskim sajmom knjiga i PEN centrom, pozvali su na održavanje književnih večeri. Obratili su se institucijama kulture iz cijelog svijeta.

Književne večeri imaju za cilj da budu znak solidarnosti sa Ukrajinom tokom rata i istovremeno daju priliku da se otkriju autori iz te zemlje. Mi predstavljamo njih pet.

Evgenija Belorusec

„Jutros sam se probudila i vidjela osam propuštenih poziva na svom mobilnom. Stigli su od mojih roditelja i nekih prijatelja. [...] Imala sam loš predosjećaj i zvala sam rođaku jer njen divan glas na mene uvijek djeluje smirujuće, i ona je hrabra i racionalna. Ali je samo rekla: 'Kijev je granatiran. Izbio je rat'."

Evgenija Belorusec je napisala ove riječi 24. februara 2022. godine, to je bio njen prvi zapis u njenom ratnom dnevniku. Bilješke poznate umjetnice i fotografkinje bile su izložene na Venecijanskom bijenalu u okviru Ukrajinskog paviljona. Objavljene su i u njemačkom magazinu Špigel.

Prije svog dnevnika, Belorusec je objavila nekoliko knjiga. Njena zbirka kratkih priča „Srećni slučajevi“ objavljena je u Ukrajini 2018. godine, njemački prevod nagrađen je Međunarodnom nagradom za književnost Kuće svjetskih kultura 2020. godine. Objavljena je u prevodu na engleski u martu 2022. Autorka uglavnom prikazuje žene iz regiona Donbasa. Tamo rat bjesni još od 2014. godine, a mnogi su već tada pobjegli.

Jurij Andruhovič

Osamdesetih godina prošlog vijeka, Andruhovič je zajedno sa drugim autorima u Ukrajini osnovao grupu za književne performanse pod nazivom Bu-Ba-Bu (ukr. Burlesk, Balagan, Bufonada). Grupa koja je zagovarala eksperimentalnu i nekonformističku poeziju, pobunila se protiv zvanične doktrine socijalističkog realizma i protiv svake dogmatske ozbiljnosti u književnom žanru.

Andruhovičevi romani, među kojima su „Moskovjada“, „Perverzija“ i „Karpatski karneval“, prevedeni su na više jezika. U svojim esejima bavi se kulturnim identitetima i proukrajinskim i proevropskim stavovima. Preveo je i nekoliko djela svjetske književnosti na ukrajinski, od Šekspira preko Rilkea do pjesama američke Beat-generacije.

Jurij Andruhovič je poznat u zemljama njemačkog govornog područja po svojoj posvećenosti unaprjeđenju odnosa između Ukrajine i Evropske unije; ovo mu je donijelo nekoliko prestižnih nagrada u Njemačkoj, uključujući Geteovu medalju i nagradu Hana Arent.

Oksana Zabužko

Kada je 1996. objavljen provokativni feministički roman Oksane Zabužko „Terenska istraživanja ukrajinskog seksa“, izazvao je kontroverzu među kritičarima i čitaocima. Knjiga je čitavu deceniju bila na vrhu liste bestselera u zemlji i postala je „najuticajnija ukrajinska knjiga u 15 godina nezavisnosti", prema anketi iz 2006. godine.

Priča o ženi koja želi da se oslobodi konvencija nametnutih Ukrajinkama. Zabužko takođe osvjetljava kulturni identitet svoje domovine u vremenima preokreta zbog nezavisnosti zemlje. Knjiga je sada među najprevođenijim djelima nove ukrajinske proze u svijetu.

Od 1995. do 2010. Zabužko je bila potpredsjednica ukrajinskog PEN centra. Ona je 8. marta 2022. godine govorila na plenarnoj sjednici Evropskog parlamenta u Strazburu – kao prva ne-građanka EU.

Sergij Žadan

Sergij Žadan, autor dvanaest tomova poezije i sedam romana, smatra se „rok zvijezdom među ukrajinskim pjesnicima”. Njegovo najnovije prozno djelo, "Internat”, govori o civilima koji žive u zoni sukoba na istoku Ukrajine. Drugi hvaljeni Žadanovi romani su "Depeš mod”  i "The Invention of Jazz in Donbass”.

Žadan nije poznat samo po svom književnom radu, već i po svom političkom angažmanu. Njegova fondacija pruža humanitarnu pomoć u gradovima na linijama fronta, a nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, nastavlja da organizuje pomoć u svom rodnom gradu Harkovu. Njegova posvećenost je prepoznata prestižnim nagradama, uključujući nagradu za mir Njemačkog udruženja izdavača i knjižara i nagradu Hana Arent.

Ilja Kaminski

Rođen u jevrejskoj porodici 1977. godine, Ilja Kaminski je izgubio većinu sluha nakon što je dobio zauške u dobi od četiri godine. Porodica se suočila sa antisemitskim neprijateljstvom u Ukrajini, pa su 1993. zatražili azil u Sjedinjenim Državama. Kaminski je tada još bio tinejdžer.

Kasnije je pisao poeziju na engleskom što mu je donijelo priznanje kritike, uključujući tomove poezije Dancing in Odesa (2004) i Deaf Republic (2019). Ovaj posljednji je nekoliko publikacija proglasilo za najbolju knjigu 2019. godine, a bio je i finalista Nacionalne nagrade za knjigu - najprestižnije književne nagrade u SAD pored Pulicerove nagrade. Iste godine, Kaminskog je BBC proglasio za jednog od „12 umjetnika koji su promijenili svijet”.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu