Abdullah, Ammr, Bashar i Mohannad nisu mogli ni zamisliti da će na drugoj godini fakulteta morati odustati od studija, napustiti svoj dom i uputiti se prema dalekoj Njemačkoj. Alep - mjesto u kojem su vidjeli svoju budućnost postao je grad u kojem je ona veoma neizvjesna. Na početku dvadesetih godina iskusili su život u ratu, putovanje nesigurnim čamcem, pješačenje do granica Šengena, glad, umor, a sada i život u izbjegličkom kampu.

"Bilo je divno prije rata. Uživao sam na koledžu gdje smo provodili po 12 sati. Mogli smo putovati na more i u druge sirijske gradove. Moji snovi bili su da postanem programer i proputujem cijeli svijet", kaže Abdullah Al-Dana sada već bivši student elektrotehnike iz Alepa.

I njegovi prijatelji imali su snove koje su željeli ostvariti u svojoj domovini. Ammr je uz studij biotehnologije i bioinžinjeringa navikao raditi u lokalnom restoranu i po 12 sati dnevno. Svoje snove sada će pokušati ostvariti u Njemačkoj. Jedan od njih je da postane šampion u boksu.

Među prvima koji su ušli u Hrvatsku

"Njemačku smo odabrali, jer ovdje možemo dobiti najbolje obrazovanje", pojašnjavaju mladići, ali put do Bona nije bio jednostavan. Trojica njih sreli su se u Izmiru, a četvrti im se pridružio u Grčkoj. Od tog momenta do danas zajedno koračaju u bolju budućnost.

"Najteže mi je bilo u Izmiru kada nas je policija po treći put uhvatila kako pokušavamo isploviti. Bili smo razočarani, zabrinuti, a nismo imali ni gdje noćiti. To je bila ujedno i jedina ruta koju smo prešli ilegalno iz petog pokušaja. U ostalim etapama smo išli na zvanične prijelaze", kaže Ammr Dahel za DW.

Njihovo putovanje trajalo je približno mjesec dana. U svakoj zemlji kažu da su dočekani srdačno. Bili su u prvoj grupi izbjeglica koja je ušla u Hrvatsku. Nakon što su ih autobusima iz Šida dovezli u blizinu hrvatske granice, niko nije znao da su tu. A, ni oni sami nisu znali gdje se tačno nazale. Tu su proveli približno dva dana bez hrane, vode i mjesta za spavanje.

Nakon Hrvatske, svoj put nastavili su prema Mađarskoj, a zatim i prema Austriji. "U Salzburgu i Beču su nas najljepše dočekali. Jedino smo se iznenadili uputstvima kako da koristimo evropski toalet i bežični internet", prisjeća se Dahel.

Mnogi su se pretvarali da su Sirijci

Na putu prema Njemačkoj grupama izbjeglica priključili su se ljudi iz drugih zemalja pa čak i evropskih, tvrde naši sagovornici. "Bilo je ljudi sa Kosova i iz Albanije, s kojima smo u razgovoru otkrili da se pretvaraju da su iz Sirije. Kada bismo počeli pričati arapski s njima, oni bi se iznenadili, a tvrdili su da su iz Damaska. Ipak, najviše Afganistanaca je tvrdilo da su iz Sirije", govori nam Bashar Hemmamay i kaže kako takve osobe otežavaju izbjeglicama kojima je pomoć, zaista, potrebna.

Dodatno ih zabrinjava što su sve lažne izbjeglice došle u Evropsku uniju, ali se nadaju da će članice EU spriječiti njihov dolazak, kako to ne bi ugrozilo prihvatanje ljudi iz ratnih zona.

"Nismo znali da li je u BiH sigurno."

Val izbjeglica koji je tada krenuo prema Mađarskoj naišao je na zatvorene granice i zid koji je izgradila ta zemlja. Iskustvo s ulaskom u Hrvatsku prije njih nije imao gotovo niko. Ipak, govora o ulasku u Bosnu i Hercegovinu nije bilo.

"Nismo znali da li je sigurno. Jednostavno, niko nije išao kroz Bosni i Hercegovinu, a nismo znali ni kuda bismo dalje, tako da smo radije čekali dva dana u Šidu da uđemo u Hrvatsku", kaže Abdullah Al-Dana i dodaje kako su im roditelji pričali o stradanjima na području Bosne i Hercegovine.

Obrazovanje kao prioritet

Ova četiri mladića od prije dvije sedmice borave u izbjegličkom kampu u Bonu. Uvjetima su zadovoljni, kao i primanjima od 120 eura po osobi za koje uspiju kupiti što im treba, s obzirom na to da hranu i prenoćište imaju.

"U kampu je dobro. Trenutno je malo hladno s obzirom na to da ne radi grijanje, ali nadamo se da će se to promijeniti. Hrana je solidna, iako nekada zna biti neukusna. Sve u svemu, zadovoljni smo", govori za DW Mohannad Shaheed, jedan od sirijskih izbjeglica.

Grupa volontera iz lokalne oganizacije "Initiative für Flüchtlinge" svakog utorka organizuje druženje studenata i stanovnika izbjegličkog centra u lokalnom kafiću u Bonu. Ostati smiju duže i malo nakon ponoći, samo zato što se radi o druženju studenata, inače ulaz u kamp je moguć do ponoći.

Prioritet im je fakultet, a voljeli bi i putovati te svojim porodicama pomoći da se izbave od rata i dođu u Njemačku.

U Siriju bi se vratili, ali ne bez prilike za radom

Ovi Sirijci nisu sretni što su morali napustiti svoju zemlju, ali kažu da više ne znaju ko se bori protiv koga. Sve što znaju je da mnogi civili ginu. Na slike stradanja su navikli i viđaju ih svaki dan.

"Mnogi moji prijatelji su poginuli. Svaki dan čujete da je poginuo neko koga ste poznavali. To nije ništa novo", sa sjetom govori Ammr Dahel, a njegov prijatelj Bashar Hemmamy dodaje: "Ko se bojao rata pobjegao je već prve godine. Alep je bio jedna od posljednjih sigurnih zona, ali više ni on nije siguran za život. U Siriji, jednostavno, više ne vidimo nikakvu perspektivu."

Želja za povratkom u Siriju postoji, naročito kada se sjete vremena prije rata. Nadaju se da će rat prestati, a vratit će se onda kada se situacija stabilizuje i kad u Siriju budu imali priliku da radom doprinesu društvu. Do tada, Njemačka je njihov izbor, a obrazovanje prioritet.