Kocher od svog povratka nosi samo crnu odjeću. Jer, vrijeme ne liječi sve rane. Ne, ako si bio u paklu. Kocher od oslobađanja iz ruku terorista samozvane "Islamske države" živi sa suprugom Mahmoodom i petoro njihove najmlađe djece na platou planine Sindžar u sjevernom Iraku. Oni su izbjeglice koje su utočište našle u sopstvenoj zemlji. O onome  što se dogodilo ne govori se u krugu porodice.

Sjene prošlosti

"Za mene je prekasno", kaže 40-godišnja Kocher, bez da nastavi rečenicu. Njezine misli neprestano se vrte oko troje starije djece koju još uvijek traži. O sudbini dvojice sinova Saadona (koji bi danas trebao imati 22 godine) i Firazu (danas 18 godina) te kćerke Aveen (danas 15 godina) nema nikakvih informacija. Postoji samo neizvjesna nada u ponovni susret sa svojom djecom, koja Kocher zadržava da je sjene prošlosti ne povuku u ponor. U mnogim neprospavanim noćima progoni je pitanje zbog čega je ona još uvijek među preživjelima. I njene kćerke tokom noći uvijek iznova preživljavaju užase rata. "Da nemam djece, davno bih se ubila."

Napad na Jezide

Njena noćna mora počela je 03. avgusta 2014. U to je vrijeme teroristička organizacija "IS" napala je region Sindžara u sjevernom Iraku, uglavnom naseljenom etničkom vjerskom manjinom Jezidima. Za samozvane „božje ratnike", Jezidi, poput Kocher i njezine porodice, bili su nevjerni „poštovatelji đavola". Dogodili su se nezamislivi zločini i masovna pogubljenja. Ujedinjeni narodi su to nazvali genocidom.

Oko 50.000 Jezida u panici je pobjeglo na planinu Sindžar, tražeći zaštitu na jedva pristupačnoj visoravni nadmorske visine od 1.000 metara. Ko će im, ako ne njihova sveta planina, spasiti živote? Kocher se sa djecom i ostalim porodicama iz susjedsva mučila uspinjući uz serpentine, a suprug Mahmood htio je dovesti svoje stare roditelje. Kada su savladali polovinu uspona na planinu, grupu u kojoj se nalazila Kocher presreli su pripadnici  'IS-a'.

Zarobljeništvo 

Čak i danas  vremenskim uslovima oštećena odjeća, potrgano rublje i izblijedjele cipele na cesti svjedoče o očajničkom pokušaju neuspjelog bijega. Muškarci i žene su razdvojeni, Kocher je sa osmoro djece dospjela u zarobljeništvo. "Oni su i starije žene poput mene prisiljavali da se udaju za pet ili šest muškaraca." Kocher ne koristi riječ silovanje. Ona uvid u sopstvenu patnju oslikava pričom o sudbini drugih. "Oni su između sebe mijenjali žene za jednu cigaretu. Jedni drugima su međusobno poklanjali žene."

Zlostavljači su uvijek iznova odvajali Kocher od njezine djece. Ona je tako u jednom trenutku izgubila kontakt sa svojim sinovima i kćerkom Aveen, koji je prisilno udata za jednog pripadnika IS-a u Mosulu. "Još jednom su je doveli nazad, bila je sva umotana u crnu odjeću. Našminkali su joj lice kao što se to radi mladenkama," prisjeća se Kocher. Bilo je to još jedno poniženje. Jedna  od obaveza majke je da „lijepo našminka kćerku za vjenčanje". Od tog dana ona više nije vidjela Aveen.

Teret nakon oslobađanja

Kocher i njezinih pet najmlađih kćeri prodavane su nekoliko puta. Prvo unutar Iraka, a zatim i preko granice u Siriju. Zadnjih nekoliko mjeseci provele su sa oko 50 drugih žena i djece u jednom tamnom podrumu u Raki, uvijek gladni i u strahu od zračnih napada. Negdje u ljeto 2016. godine, grupa u kojoj su se one nalazile je oslobođena – pretpostavlja se da je za njihovo oslobađanje novac dala kurdska regionalna vlada, ali Kocher ne zna detalje o njihovom puštanju na slobodu. Sjeća se samo da su ih autobusom vratili nazad u Irak. Smatra se da je 'IS' zarobila oko 7.000 žena i djece Jazida. Do sada se tek polovina njih vratila svojim porodicama.

Na području koje u sjevernom Iraku naseljavaju Kurdi  Kocher je nakon dvije godine ponovo srela supruga Mahmooda, koji se pridružio kurdskim borcima u borbi protiv „IS-a". Najmlađe kćeri Asma (4), Basima (6) i Hannan (8) nisu prepoznale sopstvenog oca. "Ponekad plačem kao da sam luda, ali nikada pred djecom", kaže Kocher. "Ja više nisam normalna. Ljekari su mi kazali da mi lijekovi ne mogu pomoći jer previše razmišljam." Ali, razgovarati o patnjama? Šutnja obilježava svakodnevicu poslije preživljenog  pakla.

Zaboravljena planina

Od ponovnog spajanja ova porodica  živi na brdu Sindžar, svetoj planini Jezida. Ovdje, na neplodnim planinskim prostranstvima istrajava još oko 2.000 porodica, smještenih u šatorima i izloženih vjetru i nevremenu, jer ne znaju kuda bi mogle krenuti. Procijenjuje se da je riječ o više od 10.000 ljudi. U avgustu 2014. sudbina očajnih Jezida na ovoj planini podstaknula je američkog predsjednika Baracka Obamu da naredi zračne napade na položaje "IS-a" u Iraku. Danas, nakon vojne pobjede nad tzv. Kalifatom, svjetska javnost je zaboravila ovu planinu i ljude koji tu još uvijek žive. Više od 200.000 iračkih Jezida trajno je napustilo zemlju – nalaze se u velikim izbjegličkim kampovima u blizini Dohuka u Kurdistanskoj regiji ili su otišli ka Evropi. U regionu Sindžar do sada je otkriveno skoro 70 masovnih grobnica.

Kocher i Mahmood su od jedne humanitarne organizacije dobili 20 ovaca, uz pomoć kojih uspjevaju zaraditi za život. Za djevojčice ove životinje predstavljaju partnere za igru, kojom se zamajavaju. Porodica nije gladna. U kampu postoji i dizelski agregat za struju i televizijski aparat. No, prošlost je sveprisutna, ali ostaje neizgovorena. Nakon ručka, Kocher iznenada podvrće lijevi rukav svoje 10-godišnje kćeri Zhiyan i pokazuje nekoliko grubih slova na njenoj koži. "Pokušavala sam djeci iglom i pepelom istetovirati njihova imena kako ne bi zaboravila ko su." Ljudi iz „IS-a" dali bi djeci drugačija imena nakon što ih preobrate. "Tada mi je jedan stražar zaprijetio da će im odrezati ruke ako nastavim to da radim."

Bez pomirenja

Južno od ove planine još uvijek postoje ćelije IS-a. U skladu s tim je visok i broj kontrolnih punktova. U Rambusi, selu iz koga potiče ova porodica, može se stići za manje od sat vremena automobilske vožnje serpentinama. Do avgusta 2014. ova porodica je tu posjedovačla lijepu, veliku kuću u koju je uložila svu svoju ušteđevinu. Danas je selo napušteno. Mnoge kuće su uništene – pripadnici "IS-a" su ih minirali ili su srušene tokom američkih zračnih napada.

Mahmood i Kocher rijetko odlaze tamo u potrazi za odjećom i predmetima iz svog nekadašnjeg života u ruševinama svoje porodične kuće. „Razaranje nije bitno Ono što su uradili našim ženama i djevojčicama, to je najgore. Kada djevojčice od sedam ili osam godina samo dalje prosljeđuju desetinama muškaraca. Kada desetogodišnja djevojčica zatrudni, to je najgore, zar ne? " Čuo je da su među počiniteljima bili i njihovi muslimanski susjedi, potvrđuje to nekoliko puta. Pomirenje u selu Rambusi za njih je nezamislivo.

Rivalizirajuće paravojske

Gore, u jezidskom šatorskom naselju na planini, Mahmood pri ruci ima svoj kalašnjikov. Strah od sljedećeg napada je veliki, uprkos  sveprisutnim kontrolnim punktovima. Kome Jezidi mogu vjerovati? Ovo područje danas obiluje oružjem. Oko Sindžara se spore iračke centralna vlada i kurdske regionalne vlasti. Za prevlast u ovom dijelu borile su se i suparničke kurdske frakcije. U graničnom području sa Sirijom aktivne su različite skupine, uz Peshmergu, kurdske borce pripadnike PKK-a i YPG-a, protiv kojih se bori Turska. Nova jaka sila u Sindžaru je šiitska Hashd al-Shaabi milicija, koju podržava Iran. Malobrojna jezidska manjina zarobljena je u velikoj nacionalnoj i regionalnoj borbi za prevlast.

Kocher, Mahmood i njihova djeca su nedavno aplicirali za humanitarni projekat koji bi im omogućio da otputuju u daleku Australiju. Oni istrajavaju u potrazi za nestalim članovima svoje porodice. Još uvijek se pojedini Jezidi vraćaju iz zatočeništva. Često se za njihovo oslobađanje krijumčarima mora dati i više od 10.000 američkih dolara. Kocher i Mahmood također su kontaktirali krijumčare, ali do sada nisu imali uspjeha. "Ako se moja djeca uz božju pomoć vrate, odmah ćemo napustiti Irak. Mi smo s ovom zemljom završili ", kaže Kocher.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android