Poznajem mnogo pisaca. U Njemačkoj, u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, Makedoniji, ponekog iz Crne Gore i Hrvatske. Jedni drugima poklanjamo knjige. Kolegijalno se hvalimo, lajkujemo na društvenim mrežama objave da su objavljene nove knjige.

Međutim, rijetko imam potrebu da zapišem nešto o knjigama koje uredno pročitam i odložim na policu, među stotine naslova koje sam dobio na poklon. Dilemu koju bih imao između čitalačkog poštenja i kolegialne ljubaznosti obično razriješim ćutnjom. Nisam književni kritičar, pa nisam ni dužan da se javno oglasim o svom privatnom čitalačkom sudu.

Damirov književni maraton

Roman „Ja sam” Damira Uzunovića onaj je izuzetak koji će potvrditi pravilo. Ovo štivo od 432 stranice najprije samim svojim obimom ne uliva povjerenje. U vremenima zadihanosti i Tvitera, mnogo je to riječi. Ipak, ušao sam u taj svijet, radujući mu se.

Valja mi pošteno nabrojati predznanja, pa i pozitivne predrasude koje su mi pomogle da savladam odbojnost spram „debelih” knjiga, onu koja nije oduvijek bila tu, ali se povećavala s količinom pročitanih „ratimirova” koji su većinom mogli biti stesani za dvije trećine, a da ta promjena bude izuzetno prijatna.

Damira sam upoznao, čini mi se, u Frankfurtu, posljednje decenije prošlog vijeka, kada su na tamošnjem Sajmu knjige počela druženja pisaca iz bivše Jugoslavije. Pošto samim državama proisteklim iz raspada nije padalo na pamet da obnavljaju kulturne veze, za knjige i pisce su bile spuštene pogranične rampe. Frankfurt je bio oslobođena teritorija.

Francove suze

Moj predratni prijatelj i Damirov ortak - Džimi - upoznao nas je možda još u Sarajevu. Ja sam požurio da posjetim taj grad odmah poslije rata, čim se moglo. Ali u Frankfurtu sam prvi put sa Damirom zaista provodio vrijeme. Jednom prilikom smo za stolom u nekom bezveznom bifeu između dvije sajamske hale sjedili Džimi, Damir, Franc, – doktor fizike i dobar drug iz Bavarske – i ja. Navodno smo svi imali obaveze. A naručivali smo već petu ili šestu turu. Pšenično bavarsko pivo bilo je vezivni lijepak za priču: Damir i Džimi su jedan drugom dobacivali loptice – njihove ratne traume i ponižavajuću svakodnevicu već su pretvarali u anegdote, u crnohumorne porcije. Ja sam na to bio bolje pripremljen od Franca, jer sam sa ratom kao pupčanom vrpcom sve vrijeme bio vezan majčinim ostankom u Bosni i sestrinim izlaskom u Njemačku poslije dvije godine pod granatama i mjerama praćenja u Tuzli.

Prevodio sam za Franca. On je tog dana nekoliko puta pustio po dvije-tri krupne suze. Bio je čovjek sposoban za empatiju, shvatio je šta mu uz pivo pričaju nasmijani Bosanci.

Tada sam i ja prvi put čuo neke od potresnih detalja koje ću docnije prepoznati najprije u Džimijevom romanu, a sada, i u romanu-trilogiji „Ja sam”.

Drugovi po senzibilitetu

Poslije smo se viđali nakratko, uvijek u širem društvu. Knjižara Buybook koju su pokrenuli on i Džimi postala je s vremenom kultno mjesto – „oslobođena teritorija” na kojoj se garantovao slobodan protok ljudi i ideja, parče Frankfurta u Sarajevu. I moj sarajevski izdavač.

Jednom me je Damir odvezao do sarajevskog hotela „Saraj” odakle puca pogled na Bentbašu i Alifakovac, gdje će mu docnije biti sahranjen otac. Pričali smo skoro sat vremena prije nego što sam otišao u hotel. O čemu bismo, nego o ženama, estetskoj i erotomasnkoj fascinaciji koju smo dijelili. Svega je neku godinu mlađi od mene, već smo bili zakoračili u mušku zrelost, ono Mešino „ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje”. Nije me iznenadilo da roman „Ja sam”, u srednjem dijelu slavi erotsku melanholiju. Još tada je Damir nagovijestio pisca koji će, opisujući lijepe blizanke, duhovito primijetiti: „Postoji samo jedna stvar ljepša od lijepe žene – dvije iste”.

Od svih pisaca iz moje generacije on mi je bio najbliži senzibilitetom. Stavio sam njegovu pjesmu „Kasni jezik” kao moto antologije bh. priče koju sam sastavio za izdavače u Klagenfurtu, Splitu i Beogradu. Volio sam pripovetke iz njegove knjige „Kesten” i u svakom književnom razgovoru bio sam spreman da se kladim da će njegova proza dobaciti tamo gdje je naša generacija rijetko dobacivala – do istinski značajnog djela.

Pisati istu knjigu četvrt vijeka

Nagovještavao je da nešto stalno piše, ali to je trajalo godinama, pa decenijama. Postavio sam se u ulogu šeretskog propitivača – svaki put kad se vidimo već u trećoj ili četvrtoj rečenici bih ga pitao – kad će ono? On bi nasmijan odgovorio – biće.

I evo, sad se desilo. “Ja sam” je roman koji je dobio prestižnu regionalnu nagradu Fric. To će knjizi pomoći da stigne do publike. Mislim da to postavlja stvari na svoje mjesto. Neću se baviti prepričavanjem romana, pametnim rečenicama o likovima, pripovedačkom toku, postmodernim tehnikama, to ću prepustiti profesionalcima. Umjesto toga, navešću šta sam napisao Damiru poslije pročitanog romana:

„Imam potrebu da kažem da si opis očeve smrti, i sve što je potom uslijedilo, plasirao kao kupolu na sakralnu građevinu. Dirnulo me. Tvoj naslov "Ja sam" podsjetio me u nekim momentima na Džonatana Franzena, pa onda na Knausgora, pa na Pamuka. Ali to je, uprkos laskavim poređenjima, evidentno samo tvoj glas. Mislim da je jedinstven u bh. i regionalnoj književnosti. I da je sve to na čudesan način zapis o ´unutrašnjem Sarajevu´ kakav do sada nismo imali”.

Uslijedio je odgovor:

„Dragi su mi pisci koje si pomenuo, I ima ih unutra na određeni način, a posebno me dojmilo što si pomenuo ´unutrašnje Sarajevo´. Čineći ga mojim učinio sam ga svačijim, bar se nadam, jer to jeste takav grad. Čitajući ponovo i mene jako uznemiri očev dio, pa mislim da sam ovo i napisao da bi on stalno bio s nama, ili sa mnom”.

I onda pomislim – umjetnost je alhemija koja ume da lični gubitak pretvori u opšti estetski profit.

Naravno, nisam slučajno spomenuo američkog pisca Franzena. U romanu „Sloboda” on opisuje ljubavnu dramu urbanog intelektualca na način koji je u posljednjoj trećini Damirovog romana takođe prisutan. Samo što je Damirov alter ego dublje rastrzan između više žena, između Amerike i Bosne, između želja i mogućnosti. Knausgorovom autobiografskom romanu „Moja borba” Damirov roman je blizak po radikalno iskrenom pretvaranju životnog u književni materijal. Estetika ružnog je konsekventna do bola. Kao što kod Knausgora protagonista osjeća da mu majka, dementna alkoholičarka, smrdi na urin, tako nam i Damir ne sakriva scenu u kojoj otac po sopstvenom izmetu traži zlatnu plombu. Napokon, „Muzej nevinosti” – veliko djelo Orhana Pamuka – prožeto je istom vrstom ljubavne i erotske opsesivnosti koju je Damir ugradio u svoj glavni lik.

Kad Sarajevo progovori kroz pisca

Dok čitatte, zapljusnu vas, naravno, naplavine u jeziku koje su ostavila pokojna carstva. Аustrougarki jezički elementi, u originalu izgovarani na južnonjemački način, u Bosni su preinačeni kako je ljudima bilo najzgodnije. Nahtkasna je noćni ormarić, a šlafruk je kućni ogrtač (tako se kaže u Dalmaciji i – sudeći po ovoj knjizi – u Sarajevu, dok je verzija „šlafrok”, bliža njemačkom originalu, rasprostranjenija u Zagrebu ili Beogradu) Merdevine (na nemačkom Leiter) postanu – „lotre“. Kad smo već kod građevinskog riječnika od Damira sam naučio da je „serklaž“ onaj stub spleten od armatura koji se viđa da štrči na gradilištima.

Hedonizam svake vrste, od seksa do gurmanluka često potiče iz nešto starijeg, osmanskog sloja. Većina će u izrazu „ćuna” prepoznati muški polni organ. Nešto manje njih zna da je „mutvak” izraz za kuhinju u osmanskoj kući. A gosta će u takvoj kući dočekati oveći vuneni jastuci, šilteti. Oni se spominju u mojoj omiljenoj bosanskoj sevdalinci: „Snijeg pade, na behar na voće”.

Sa raspadom zajedničke države i tranzicionom amnezijom, mnogi pojmovi iz svakodnevnice sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka prebrisani su prljavom krpom devedesetih. Tako „borosane”, anatomske cipele koje je proizvodio Borovo, namijenjene ženama koje mnogo vremena provode na nogama, odlaze u istoriju kao i druge riječi za obuću kao što su „galoše” (francuski galoches) – kaljača ili nazuvak. A tu su i legendarne „zepe”.

Oni koji su odmor provodili na Jadranu mogli bi u riječi „trabakul” prepoznati jedrenjak, a u riječi „tramontana” – vrstu sjeverca na moru.

Ponovo imenovati te predmete i pojave znači dati autentičnu boju uspomenama.

Jezik koji čuva uništeni svijet

No, posebnu, sarajevsku boju pripovijedanju daju žargonizmi koje nećete pronaći u “Top-listi nadrealista”. Djeca šutiraju “fucu” (fudbalka, lopta) ili igraju “ćize-blize” (u mom bosanskom djetinjstvu to se zvalo “bliška”). Jednom kada ih kobno privuče drugi pol, pa dječaci počnu sa samozadovoljavanjem, oni pri svakom vrhuncu izluče “sluzu”. Taj izraz za spermu sam i ja prvi put čuo u ovoj knjizi. Neki od protagonista ne koriste maramicu pa ušmrkavaju „gvalje slina”. Te „gvalje” su mi odmah zazvučale onako kako treba – gadno, a da prije toga nisam čuo tu riječ. Kosa na čovjeku može biti ricasta (kovrdžava).„Kolobar” je obruč iznad glave svetaca; oreol, nimb. Ali ga autor upotrebljava u drugom značenju – to je tamni prsten oko ženskih grudnih bradavica.

Moglo bi se ovako nabrajati jako dugo. U ovom smislu, roman „Ja sam” jeste dragoceni istorijski riječnik jednog nevidljivog grada.

Ipak, jezički je ta osebujnost leksike ipak sporedna stvar. Roman se događa u dugim, ritmičnim rečenicama, mirno gradeći svijet koji više ne postoji, osim u uspomenama. Kada bih dobio zadatak da otrcanu metaforu „huk vremena” učinim smislenom, onda bih zamislio jezički tok ovakvih, snažnih pripovijednih poduhvata. Tako huči ukoričeno vrijeme.

Studija miljea

Naravno, nemuslimanski čitaoci moći će da zavire u jednu socijalistički orijentisanu muslimansku porodicu, koja ipak obredno suneti sina, u njen rascjep između tradicije i jednostrane modernizacije, svijesti o nekadašnjoj važnosti i skučenosti mahale. I katolici i pravoslavci u romanu pojavljuju se najčešće kao ljudi obilježeni siromaštvom i tradicionalizmom, takođe u raskoraku između „svijetle budućnosti” i sumorne svakodnevnice. Iza proklamovanog „bratstva i jedinstva” jasnije nego što to ja imam u sjećanju tu i tamo pomalja se nikad prevladano bratoubilačko dušmanstvo. U kvartu, bolje rečeno mahali, zvanoj Koreja, iza željezničke stanice i fabrike duhana, u Ulici Drinskoj, i ja sam kao student živio godinu dana. Nakon čitanja Damirovog romana shvatio sam da sam tamo prečuo više stotina glasova i sudbina, da ništa nisam razumio, da me, možda, nije ni interesovalo.

Na jednom mjestu Damir Uzunović dozvoljava jednom liku – očevom bratu – da izgovori lijepu rečenicu o sudbini bosanskih muslimana: Fahro pita zašto muslimani dižu dlanove prema licu, u molitvi na sahranama. Nije zadovoljan tumačenjem da dlanovi simuliraju svetu knjigu Kuran iz koje se navodno čitaju molitve. „To je tumačenje za neznalice; radi se, zapravo, o tome da je u dlanovima sve zapisano – čovjek gleda i čita iz vlastitih dlanova sudbinske odluke. Drugim riječima, moleći se, muslimani gledaju u vlastitu sudbinu, ali je, nažalost, ne prepoznaju”.

Jedan od motiva za nastanak ovog teksta jeste i želja, ma koliko sizifovska, da u Srbiji glas Damira Uzunovića dopre do onih koji su u stanju da čuju. Do onih koji umiju krležijasnki reći da čitaju ili pišu na srpskom, ali da je svaki veliki književni događaj na bosanskom, veliki književni događaj i u njihovom jeziku.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu