„Kad sam otvorila, bilo je sarma i kupus, pa još kiseli – bože sačuvaj! Kolumbijci inače rijetko jedu kupus, ali sad obožavaju sarmu“, priča harizmatična domaćica.

Na ulazu u restoran zastava, a unutra i fotografije manastira i simboli SFRJ. Tu su i slike srpskih velikana i narodna nošnja, i miljeići i čutura. „Htjela sam da se restoran zove Kod Katarine, ali kćerka Kolumbijka zapela, nemoj mama kao ovi ćumezi u kojima se ruča kod te i te žene, stavi i Beograd i špansko Belgrado. Ali danas opet svi kažu – gdje si, evo kod Katarine."

Sama vodi restoran, sama kuva, dočekuje, služi i ispraća goste. „Sve ovdje nabavljam, zato sam morala da se prilagodim, dovijam, snalazim. U Karađorđevu šniclu stavim slaninu i neki njihov mekani sir. Pitala sam u Beogradu da mi mjesečno šalju bar pivo i šljivovicu, ali ne mogu ništa tečno slati u paketima. Uđem onda jednom u zdravu hranu, vidim kleku, suvo zrno. Onda smislim sama – uzmem zrno, zgnječim, odozgo sipam viski, to stoji mjesec dana i eto klekovače. Piju Kolumbijci ko blesavi. Sad imam i kajsiju“, priča Katarina s ponosom.

Ispraća dvojicu Kolumbijaca koji su svratili na ručak i priča kako lokalci o Srbiji i Jugoslaviji uglavnom ne znaju ništa. „Znaju za Đokovića, Anu Ivanović, ljepoticu, ali evo skoro je predsjednički kandidat rekao da ako se ovakva politika nastavi, doći će do balkanizacije Kolumbije, misleći da će da se raspadne po republikama."

„Du ju spik ingliš"

Katarina je u Bogotu prvi put došla zbog ljubavi. Donosi nam jaku tursku kafu u fildžanima, pali cigaru i počinje svoju priču. „Na stanici u Beogradu čekam da kupim kartu, neko mi prilazi Du ju spik ingliš, Kolumbijac. Ja krenula na crnogorsko primorje, on će za Italiju, pa u Švajcarsku. Prikačio mi se cijeli taj dan, nije imao šta da radi, i na kraju me ubijedi da ja promijenim kartu i odem s njim. Zaljubimo se i dobijemo kćerku Jovanu“, sjeća se Katarina svojih mladalačkih dana.

Pola godine su živjeli u Beogradu, a onda su otišli za Kolumbiju. Međutim, nepunih godinu dana kasnije, brak je propao. U Kolumbiji je, kaže, bilo teško vrijeme, pa se ona sa kćerkom vratila za Beograd. Život je u Srbiji bio mirniji dok nije počelo bombardovanje. Tada je dobila poziv iz kolumbijske ambasade, koja je ponudila pomoć da Jovanu, inače kolumbijsku državljanku, prebaci u Bogotu kod oca. „Ja ostanem, nastavim dalje, ali onda su me zvali da ona ne spava, ne jede, plače i da moramo da budemo zajedno. Tako posle mjesec dana i ja ponovo odem za Kolumbiju“, priča Katarina.

Od tog dana, više se nije vraćala. Ne želeći da trpi ponižavanja porodice bivšeg supruga, ostale su na ulici – sa četri kofera, turističkom vizom i 100.000 pezosa u džepu,  što je u to vrijeme bilo oko 80 evra. Prvu sobu izdala im je majka Jovaninog tadašnjeg momka. Za prevoz i kaparu su odmah morale da daju 75.000, a od ostatka su kupile najosnovnije namirnice. „Sjećam se da sam kupila onaj rezani hljeb, koji od tog perioda ne podnosim. Kad ga vidim, meni se povraća, samo mi tugu izaziva, jer me sjeća na to kad sam kupila taj najjefetiniji hljeb, jer nisam imala za drugo“, sjeća se Katarina teških dana.

U sobi jedan dušek i dva ćebenceta. „Jovana je izašla s drugovima, ja sam ostala sama i tad sam rekla sebi, ako ti se plače, a ti sad isplači sve što imaš. Sutra je novi dan, pa ćemo sutra vidjeti šta dalje."

Borba za preživljavanje

Prvi posao našla je u prodavnici muških košulja. „Onda je Jovana jedan dan došla iz škole i rekla kako drugarice prodaju sendviče i predložila da mi pravimo palačinke, pa će ona da prodaje. Ali mi nismo imali ni tiganj u kuhinji. Prodala nam je komšinica iz zgrade. Šest mjeseci sam ga otplaćivala, ali krenule smo. Ona uči, ja pečem palačinke. Poslije smo okačile oglas na prozor da dajemo i časove engleskog“, priča Katarina i danas s knedlom u grlu.

Počele su da zarađuju i štedile su čak i na hrani. „Pa je jedan Jovanin drug donio jedno ćebe, drugi drugo i tako redom. Te ćebiće još uvijek imamo. Jovana kaže, mama, da bacimo te ćebiće. Ja kažem nikad, svako to ćebe mene podsjeća gdje sam bila, a gdje sam sad."

U priči je na kratko prekidaju dvije mlade Kolumbijke. Jedna od njih htjela bi kod Katarine da proslavi vjenčanje, jer, kaže, obožava njenu kuhinju.

Svoju životnu priču nastavlja u vedrijem tonu. Iz malenog sobička su poslije nekog vremena uspjele da se presele u stan, kupovale komad po komad namještaja, kako su za šta zaradile. Jovana je završila školu i zaposlila se u avijaciji, a Katarina našla novi posao u libanskom restoranu. Tamo je od hostese napredovala to šefovske pozicije. „Kao crnac sam radila, ali sam zarađivala, a kad god sam htjela da dam otkaz, ona mene pita koliko hoćeš para da ostaneš."

Na kraju ni novac nije mogao da je zadrži. Ušteđevinu koju je skupila riješila je da uloži u sopstveni biznis – srpski restoran u Bogoti. „Ja sam u tom takvom životu naučila da donesem odluku, zacrtam cilj, pa kao maraton – stići ću jednom."

Bakina škola kuvanja

Kupila je avionsku kartu za Beograd s namjerom da od bake nauči da kuva. „Mama mi je rekla, nemoj da budeš smiješna, šta ti znaš, nisi nikad kuvala. Ali ne, sjednem ja s bakom, pa sa njenim sestrama, sve zapišem, kupim još kuvara i vratim se za Bogotu."

Prvi restoran otvorila je u starom dijelu Bogote, Kandelariji. „Počnem da kuvam, izađem u jednim novinama, pa u drugim. Srpski restoran, njima interesantno. Zovu ljudi, rezervišu, pa onda saznali Srbi, pa Hrvati, krene posao."

Poslije dvije godine, preselila se u susjednu četvrt u kojoj je ostala do danas. Interesovanje za to vrijeme ne jenjava. Gosti i strance i lokalce i ljude iz cijele bivše Jugoslavije. Obilazili su je ambasadori, ministri i delegacije. O njoj su pisali Njujork tajms i svi značajniji kolumbijski mediji. Pominju je i u raznim vodičima za Bogotu, Kolumbiju, pa čak i cijelu Južnu Ameriku, a pojedini je svrstavaju u top deset restorana koje bi trebalo posjetiti. „Dođe Brazilac, pa se vrati kući i priča tamo i onda počnu da dolaze i Brazilci. Onda pitam ljude kako su saznali za restoran, pa mi kažu kako je i neko na jugu Brazila pisao o meni.“

Pisali su i domaći mediji, ali se s njima i opekla. „Slika restorana, a usred zastave stavili sliku Eskobara i  naslov Katarina kuva prebranac za Pabla Eskobara u Bogoti. Htjela sam da tužim uredika. Pa znaš li ti koliko je on ljudi ubio, šta je on radio? On je za njih najveći ubica, terorista, i dan danas su u svijetu obilježeni zbog njega“, priča Katarina i danas jednako revoltirano. „Pa evo, izađe ovdje u novinama kako su u Madridu otvorili restoran, nešto u vezi s Eskobarom, a u jelovniku sva imena njegovih najplaćenijih ubica. Vlada Kolumbije uložila diplomatsku žalbu Madridu zbog toga. Pričam ja ovdje s gostima o tome, kad čitamo jedan dan – ništa manje, nego Srbin u Madridu to otvorio! Vama je to smiješno, mladima, ali nisu neke stvari za igru. Neću da imam ništa s tom pričom, neću da ispadne da kuvam za kriminalce", odsječna je Katarina.

Mi kukamo, Kolumbijci se smiju

Vrijeme Eskobara, priča Katarina, na Kolumbijce je jako uticao. „Neredi, gerilci, otimačina, bombe, njih je sve to jako obilježilo, kao što je mene obilježilo bombardovanje. Ostali su jako zatvoreni, ali ljubazni i nasmijani kao i svi Latinci. Sve što se u Srbiji žale i kukaju, oni kriju. Kako si – dobro, kako familija – super, kako biznis – super. A nema dinara, zadužen“, priča Katarina.

„Ja njima kažem, vi ste dosadni koliko ste ljubazni. Da bi te pozdravio preko telefona, postaviće ti na deset načina pitanje kako si. Como estas – kako si – još nekako i mogu da progutam, ali kako se osjećate danas, uh, to ne mogu. Onda kažem šta te briga kako se osjećam, ili ih zezam kad sam raspoložena – hoćeš stvarno da ti kažem, hajde slušaj me, molim te, ali nemoj da prekineš“, priča Katarina kroz smjeh.

Za dvadeset godina u Bogoti, navikla se i na to. Radi, živi mirmo, nije se obogatila, više nema ni ušteđevinu, ali nema ni dugova. Jovana se u međuvremenu udala i dobila sina Marka. Katarini je sve to dovoljno za život. Zato u Beograd rijetko odlazi i nema namjeru da se vraća. „Da nije bilo rata, najviše bih voljela da sam ostala u svojoj državi. Ali ja sam napunila 58 godina. Da počnem ispočetka, ne dolazi u obzir. Ako se ovdje pojavi neki novi Eskobar, sigurno neću sjediti u Kolumbiji. Kuda ću da idem, ne znam, ali neću više da živim u nesigurnosti. Drugo, ovdje su mi kćerka i unuk, a treće, ja u Beogradu nemam ništa i ne mogu da nađem posao. Da pokrećem biznis sa beogradskom i crnogorskom mafijom? Ne pada mi na pamet“, zaključuje Katarina.