Do devedesetih godina prošlog vijeka u Španiji je bilo uobičajeno sljedeće: ko odsjedne u hotelu, sobaricama ostavi napojnicu i malo porazgovara s njima. Svima je bilo jasno da one malo zarađuju i gost je na taj način pokazivao svoju zahvalnost. Jer, nije nimalo lak zadatak sve u sobi vratiti u red tako da se sljedeći gost koji dolazi osjeća ugodno.

Međutim, u posljednjih 20 godina postalo je sve gore, a napojnice gotovo da i ne postoje. S druge strane, Španiju posjećuje oko 82 miliona stranih turista godišnje. Sve mora ići brže, a zahtjevi su porasli. Sobe su vremenom postajale sve veće, a plate osoblja - manje.

"Čišćenje je postalo moderno ropstvo", kaže Maria Carmen Castón, koja već dugi niz godina radi u hotelima: "Uvijek smo bili na najnižem nivou, ali od krize 2008. mnogi od nas rade u agencijama za privremeno zapošljavanje, jer je to jeftinije za hotele ". Za ove sobarice se ne primjenjuju ni sporazumi između poslodavca i radničkog savjeta, niti kolektivni ugovori. Veliki sindikati u Španiji jedva da se brinu o tome.

Prema podacime španske organizacije "Confederación Española de Hoteles y Alojamientos Turísticos (CEHAT)", njihova prosječna bruto plata je 1.560 eura mjesečno. Ali ta plata, koja uopšte nije tako loša za španske standarde, sada se odnosi samo na 40 posto zaposlenih.

Ali, niske plate u Španiji nisu problem samo za sobarice: "Bila to akademska zanimanja ili u rad u call centru, mi smo ispod evropskog prosjeka", govori madridski ekonomista Aldo Olcese.

Protesti na ulicama

Na kanarskom ostrvu Lanzarote, organizovan je prvi otpor sobarica. Frustrirane radnice su se pridružile grupi "Las Kellys" i protestirale obučene u jarke boje na javnim mjestima. Ne samo da su tako skrenule pažnju na svoje probleme, već su skrenule pažnju i na probleme uposlenih u drugim sektorima, kao što su služba za korisnike ili službe za brigu o starijim osobama.

U proljeće 2018. godine ovu grupu je primio bivši šef španske vlade Mariano Rajoy. Njegov nasljednik, Sánchez želi uvesti promjene u korist radnica u Zakonu o radu – ukoliko on ostane na dužnosti nakon izbora 28. aprila. "Od 1978. godine se ovdje ništa nije promijenilo", kaže predsjednica organizacije "Las Kelly" Myriam Barros, koja zna da ovaj problem nije ograničen samo na Španiju: "Na europskom nivou još uvijek nema lobija za sobarice, ali znamo za kretanja u Italiji, Grčkoj i Argentini."

Profit preko leđa slabih

Oni koji putuju na Mallorcu sa svojim društvom to možda neće ni primijetiti, ali uslovi rada u mnogim lancima hotela su se vremenom pogoršali. "Isto važi i za rad u restoranu i na recepciji. Direktori žele nekoga ko govori tri jezika, a onda ne plaćaju ni 1.300 eura neto mjesečno", žali se Ricardo Sánchez.

Ovaj 30-godišnjak je apsolvirao više obrazovanje za hotelijerstvo u Njemačkoj: "Ali ovdje to nema nikakve vrijednosti. U ugovorima se rade različiti trikovi da bi se uštedilo na socijalnom osiguranju." Sánchez je radio uglavnom u hotelima s pet zvjezdica u Madridu i Sevilli: "U nižim kategorijama hotela, stanje je sigurno mnogo gore."

Sara García iz španske Unije sindikata USO zahtijeva konkretna poboljšanja: "Da bismo postigli evropski prosjek i da bismo mogli da živimo koliko-toliko dobro, potrebno nam je povećanje plata od najmanje četiri posto godišnje, a to na duže vreme". Međutim, u ovom trenutku, generalno povećanje plata iznosi samo jedan posto godišnje.

Prema riječima ekonomiste Olcesea nedavno povećanje minimalne plate za 22 posto, što je minimalac popelo na iznos od 900 eura je stoga bilo više nego neophodno: "Plata motiviše. Mi smo iscrpili naše zaposlenike posljednjih godina i zbog toga trpi naša produktivnost".

Brže, čišće i – jeftinije

Iako je reforma tržišta rada koja je uvedena za vrijeme premijera Rajoya 2012. godine dovela do nekih novih radnih mjesta, siva ekonomija još uvijek čini 25 posto BDP-a u Španiji, a zvanična nezaposlenost iznosi 14 posto. Predsjednica organizacije "Las Kelly" Myriam Barros zahtjeva više operativnih inspekcija i potpunu promjenu u sindikatima: "Postali su nefleksibilni, nisu upoznati sa društvenim medijima i prespori su."

Dok Barras i dalje nastavlja da čisti sobe, Maria Carmen Castón sada radi kao dadilja. Za nju je "Las Kellys" došao prekasno. Castón plaća visoku cijenu za protekle godine stresa i pritisaka za vrijeme rada u hotelima - teškim problemima sa leđima - koji plaćaju i mnoge njene kolege: "Nekada je biti sobarica bila profesija, a sada se za to ‚zloupotrebljavaju' normalne čistačice. Problem je u tome što je to fizički težak posao, jer morate pomicati namještaj, te voziti teška kolica za rublje od sobe do sobe”.

Osim toga, koriste se sve agresivnija sredstva za čišćenje koja izazivaju alergije. "Jedna osoba čisti 20 do 30 soba dnevno, od čega je trećina potpuno čišćenje, jer gost napušta hotel", kaže Barros. Za jednu sobu se ne može potrošiti više od 15 minuta.

San o robotima koji pomažu

"Na otoku Lanzarote, gdje živimo samo od turizma, svi imamo kćerku ili djevojku koja radi kao sobarica i borimo se za njenu budućnost", kaže Barros. U hotele koji izrabljuju sobarice ne spadaju samo velike lanci ili male kompanije kojima su možda potrebne marže, već i hoteli u takozvanoj ekonomiji blagostanja, navode iz "Las Kellys”: "Ovo je posebno tužno jer se oni pretvaraju da su drugačiji."

Ova hrabra žena ne krivi turiste za njihovu situaciju, ali kaže da bi turisti trebali biti svjesniji kada biraju hotel u kojem će provesti svoj odmor: "Kada bi im bilo važnije kako se tamo tretira osoblje, onda bi hoteli morali nešto brzo promijeniti. U konačnici, kupac je uvijek u pravu”.

Barros ima san o tome da njoj i njenim kolegicama neko olakša posao: "Roboti koji nose rublje u hotelima iza nas i koriste usisivač. Mogli bi nam olakšati posao."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android