Bang. Bang. Bang. Svake dvije sekunde. Jørn Øverby se još uvijek sjeća svakog pucnja i svake pojedine minute te večeri, 22. srpnja 2011. godine. Sve je počelo dok je stajao na obalama Tyrifjorda i odjednom čuo pucnje. A zatim u vodi ugledao i mnoge mlade ljude koji su plivali glavom bez obzira što dalje od sigurne smrti na otočiću. Øverby u tom trenutku još nije znao da je kratko nakon 17 sati predvečer započeo grozan teror na Utøyi, tom mirnom komadiću Zemlje na kojem je više od 500 ljudi bilo u ljetnom kampu AUF-a, podmlatka norveške Radničke stranke; kao što nije znao ni da će upravo tu jedan Norvežanin imenom Anders Breivik hladnokrvno ubiti 69 mladih ljudi i njihovih mentora, mnoge od njih iz neposredne blizine. Prethodno je taj 32-godišnjak detonirao jednu bombu u vladinoj četvrti u Oslu. Nakon toga je svoj krvoločni pohod nastavio masakrom koji će kasnije u povijest ući kao najgori teroristički napad u Norveškoj. Breivik je za to osuđen na najveću moguću kaznu u Norveškoj, na 21 godinu zatvora.

"Molim te ne zovi nas, pucaju na nas"

Otok Utøya udaljen je 600 metara od kopna. Øverby skače u svoj čamac, pokreće motor i juri u smjeru Utøye. Dok kiša nemilosrdno udara o površinu vode, taj Norvežanin jedno po jedno drhtajuće tijelo izvlači iz hladne vode fjorda. "Tu je bilo toliko djece u vodi. Vadio sam ih po troje, četvero i odvozio do kopna, a onda se opet vozio nazad do drugih", priča taj 50-godišnjak. "Bacio sam sve svoje prsluke za spašavanje u vodu jer je svugdje bilo ljudi."

Otprilike u isto vrijeme Mani Hussaini, koji je danas šef AUF-a, dobiva poruku putem mobitela. "Molim te ne zovi nas, pucaju na nas." Glasine o pucnjima na Utøyi koje su se kratko prije toga proširile je tada 23-godišnji Hussaini smatrao šalom. Jer, to je najsigurnije mjesto na svijetu, mislio je. "Mislim da sam nazvao oko 60 ljudi." Nitko mu nije podignuo slušalicu jer su se njegovi prijatelji sakrili ispod stijena ili stiješnjeni strepe u nekolicini baraka koje se nalaze na otočiću. Pretvaraju se da su mrtvi ili uskaču u vodu kako bi otplivali što dalje od mjesta koje je još nekoliko minuta prije bio raj za odmor, na kojem se čuo smijeh i gdje su igrali nogomet.

"Nadali smo se da se još negdje skrivaju"

#links15-godišnji Sindre Lysø trči toliko brzo koliko ga noge nose. S jednom djevojkom koju ne poznaje traži zaštitu u žbunju. Nema puno dobrih skrovišta na Utøyi. "Plašili smo se, ali nismo znali od čega se skrivamo", priča taj mladić iz provincije Østfold. Kad je policija konačno stigla na otok i uhitila Breivika, mladi se bojažljivo pojavljuju iz svojih skrovišta. Plaše se policajaca jer je i napadač Breivik bio obučen u policijsko odijelo. Øverby pomaže policajcima u traganju za preživjelima među svim tim leševima i pritom mora vidjeti kako je Breivik mladima pucao u glavu iz neposredne blizine. Djevojku s tamnom kosom i hlačicama na kojima je lik Mickey Mousea kako s glavom u vodi plovi po površini. Krv koja se miješa s vodom i boji ju u crveno. "Sjećanja se stalno vraćaju. Svaki dan", kaže Øverby danas, pet godina poslije. Iz njegove kuće mu se pruža pogled prema otoku koji je sada ponovno miran. "Teško mi je gledati prema tamo", kaže. Malo svjetlo koje svijetli na obali otoka ga uznemiruje. "Padala je kiša, bilo je maglovito i vjetrovito, ali to svjetlo je osvjetljavalo mrtva tijela u luci."

Oko 30 mladih je Øverby spasio, većinu od njih prije nego što je policija stigla. Kratko nakon njega su i drugi sa svojim čamcima pojurili u spasilačku akciju, turisti iz ljetnog kampa, obližnji stanovnici. Njegova susjeda Maria Holtane-Berge je izvlačila teško ozlijeđene mlade ljude iz vode i zamotavala njihove rane. "Prvo što smo vidjeli je bilo kako devetero ljudi trče niz plažu, odjednom zastaju i padaju", prisjeća se ona.

Noć je duga, dani, tjedni poslije su teški, intenzivni i čudni. Sunce sja u Oslu, vrijeme kao stvoreno za izlazak van, ali nikoga nema na ulicama. Čitava Norveška je u šoku. Ali ta mala nacija se ujedinjuje u borbi protiv terorizma. Premijer Jens Stoltenberg drži borben i veoma potresan govor. "Naš odgovor će biti više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali ne i naivnost", kaže on. U zgradi vlade u kojoj je detonirala bomba se nalazio njegov ured. Napadi su bili usmjereni protiv multikulturalnog društva kojeg je Breivik tako prezirao, protiv socijaldemokracije i protiv njega, norveškog premijera. "Prvih dana nismo znali što se dogodilo s našim najbližim prijateljima. Jesu li bili još živi?", prisjeća se Sindre Lysø, kojemu je danas 20 godina. "Jednostavno smo čekali, nadali se da se negdje još skrivaju", kaže Hussaini. Spisak žrtava koji je naknadno dopunjavan je ugasio njihove nade. Izgubili su prijatelja, roditelji svoju djecu, djeca svoje roditelje, na Utøyi i u Oslu gdje je osmero ljudi izgubilo život.

Spor oko spomenika

Na petu godišnjicu, 22. srpnja 2016., preživjeli i pripadnici obitelji žrtava se ponovno sreću na mjestima na kojima su se dogodili napadi. Neki od njih su se nekako uspjeli pomiriti s onim što su vidjeli i doživjeli, kaže Lysø, ali neki se osjećaju isto tako loše kao i dan nakon napada. "Mnogi od njih još uvijek ne idu u školu ili na posao", kaže Hussaini. Lysø dodaje: "Mene i sve druge koji su bili tu je to promijenilo za čitav život. Neki svaki dan kada se probude vide svoje ožiljke." Ipak politička organizacija AUF ne želi dopustiti da se taj 22. srpanj obilježi kao zadnji dan u raju. Oni se žele vratiti i ponovno djelovati, najavili su odmah poslije napada. 2015. godine je po prvi put od masakra ponovno organiziran ljetni kamp na Utøyi. Polovica sudionika od tada je ponovno bila tu. "Najbolji način borbe protiv ekstremista je i dalje se zalagati za vrijednosti koje odlikuju naše moderno društvo", kaže Hussaini. Ne smatraju svi da je dobro što se na otoku ponovno organizira takva jedna manifestacija, jer radosno raspoloženje koje vlada u kampu kod mnogih preživjelih i pripadnika obitelji žrtava otvara rane koje nisu ni zacijelile. Strahuju da bi masakr mogao pasti u zaborav.

Jedan spomenik na otoku danas sjeća na žrtve. Na kopnu preko puta bi trebao biti postavljen još jedan. Planirano je napraviti tri metra dug rez u jednoj velikoj stijeni, a na rubu reza bi trebala biti ugravirana imena mrtvih. Rez u stijeni bi trebao simbolizirati ranu koju je Breivik nanio Norvežanima. No, stanovnici se bune protiv podizanja takvog jednog spomenika. "Previše brutalno", kaže Holtane Berge koja predvodi prosvjed. Øverby smatra da bi takav jedan spomenik bio tu samo za turiste, jer stanovnike ionako samo otok "već dovoljno podsjeća" na tragediju. A i čamac kojim je tada spašavao mlade ljude, kaže on i dodaje: "No, ja ga i dalje koristim. Iako me katkad još uvijek podsjeti kako je bio pun krvi."