DW: Ovo je treća godišnjica masakra, a suđenje Brejviku – koje ste i vi posjećivali - okončano je prije dvije godine. Kako se danas osjećate?

Bjern Ihler: Mnogo mi je bolje nego tokom istrage i suđenja. Danas putujem i aktivan sam u borbi protiv nacizma i desničarskog ekstremizma. To se naravno, u neku ruku, oslanja na ono što sam doživio. Ali u stanju sam da živim svoj život i imam kontrolu nad tim. Sjećanja su i dalje tu i ostaće zauvijek. Ali me više ne muče.

Tokom masakra na Utoji spasili ste živote dvojice dječaka. Da li ste i dalje u kontaktu sa njima i njihovim porodicama?

Povremeno kontaktiram sa njihovim rođacima, uglavnom preko Fejsbuka. Ali trenutno sam ostavio dječake na miru. Oni znaju da mogu da razgovaraju sa mnom, ako to žele. Ali mislim da sam ja za njih i dalje podsjećanje na traumu. Ja to poštujem i zato se držim podalje.

Kako je taj masakr uticao na vaš današnji život – da li se zbog toga trudite da učinite svijet boljim?

Mislim da imam taj zadatak, ali vjerujem da bi ga uvijek imao, bez obzira na to šta se dogodilo. Ionako bih se borio protiv rasizma i za mir. Ali naravno, nakon dešavanja na ostrvu Utoja sve vidim posebno jasno i naravno da koristim ta iskustva u radu.

Nakon drame u Norveškoj, puno se raspravljalo o potrebi za više otvorenosti i demokratije. Gde se sada nalazi norveško društvo?

Po mom mišljenju, sve je to bilo samo predstava za javnost. Odmah nakon toga su pokušali da donesu nove zakone da bi se kriminalcima produžio boravak u zatvoru, što je sasvim nedemokratski. Vodeća Radnička partija je tražila da sve što pišem za novine šaljem preko njihove partijske vrhuške, da bi to cenzurisali. To je naravno netransparentno i nedemokratski. Mislim da rekli jako lepe stvari o demokratiji i transparentnosti, ali da ih nisu sproveli.

Čini se da ste zbog toga razočarani?

Jesam.

Kakve su posljedice onoga što se desilo u vašoj zemlji za ostatak Evrope?

Posljedica za Evropu u svakom slučaju ima. Desničarski ekstremisti u Evropi su povezani. Oni komuniciraju jedni sa drugima, što možemo da vidimo na primjeru pisama koje razmjenjuju Beate Čepe iz NSU i Anders Brejvik. Oboje imaju istu ideološku pozadinu. Mi moramo da međunarodno sarađujemo protiv njihovih rasističkih ciljeva, jer oni međunarodno sarađuju da ih ostvare.

Da li je masakr, koji je počinio Brejvik doveo do promjene odnosa prema doseljenicima? I da li je to potrebno?

Smatram da Brejvik uopšte nije promijenio naše viđenje migranata. Brejvik, i ljudi koji razmišljaju poput njega, oduvijek su na isti način gledali na imigraciju. I ostatak stanovništva je vidi tako kako je vidi. Donekle, gledište većine je i opravdalo brejvikovski način razmišljanja, jer društvo stalno govori o toleranciji i kako moramo da „tolerišemo“ nešto što nam se nabija na nos. Ne vjerujem da je mnogo ljudi zbog Brejvika promijenilo svoja gledišta.

Kada ste tokom jula bili u Minhenu, bili ste na suđenju koej se vodi Beate Čepe, koja se tereti da je član zločinačke grupe Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU). Kakve ste utiske ponijeli iz sudnice?

Moj opšti utisak je bio da je ovaj postupak mnogo podrobniji nego onaj protiv Brejvika. Naravno da će trajati duže i da je složeniji jer se obrađuje više pojedinačnih nedjela. Ali, u principu, ima puno sličnosti.

A gde su razlike između Brejvika i NSU?

Velika razlika je to što je Brejvik napao većinsko stanovništvo. Napadao je mlade ljude, bijelce. A NSU je napadala uglavnom turske imigrante. To je definitvno različito, ali su oboje to radili u korist istih političkih ciljeva

Bjern Iler, 22, boravio je na ostrvu Utoja kada je Brejvik 2011 ubio 68 ljudi iz vatrenog oružja. Tokom bijega uspio je da spasi dva dječaka, starosne dobi između osam i devet godina. Mladi Norvežanin se posljednjih godina intenzivno angažovao protiv rasizma i desničarskog ekstremizma u udruženju mladih AUF, piše za norveški list Aftenposten i studira u Liverpulskom Institutu za scenske umjetnosti.

Razgovor vodila Stefani Hepner