Šestodnevni štrajk željezničara upravo je bio završio kada je sindikat Verdi pozvao na sljedeći štrajk. Ovaj put je on pogodio zračne luke, gdje su uposleni zaduženi za sigurnost zračnog prometa prekinuli rad 1. februara. Na štrajk je pozvano oko 25.000 zaposlenika. Riječ je o zaposlenima koji rade na provjerama putnika, prtljage i osoblja. Bez njih područja na kojima se vršila kontrola sigurnosti u zračnim lukama ne mogu funkcionirati. Za putnike u zračnim lukama u Hamburgu, Bremenu, Hannoveru, Berlinu, Kölnu, Düsseldorfu, Leipzigu, Dresdenu, Erfurtu, Frankfurtu na Majni i Stuttgartu to je značilo: vježbati strpljenje.

Dan kasnije, u petak, uslijedio je štrajk u lokalnom prijevozu. Štrajkovali su zaposleni u više od 130 komunalnih poduzeća koja su odgovorna za autobusni, podzemni i tramvajski prijevoz u 81 gradu i 42 okruga.

Nakon toga je sindikat Verdi pozvao na cjelodnevni štrajk u srijedu (07.02.). Ovaj put rad obustavlja osoblje na tlu zaposlenih u Lufthansi. No tu nije kraj jer postoji bojazan da bi u štrajk moglo stupiti i kabinsko osoblje jer je sindikat UFO, koji zastupa interese stjuardesa i stjuarta, prekinuo pregovore o kolektivnom ugovoru. 

Raste li želja Nijemaca za štrajkom?

Francuska je zapravo poznata po velikim, eskalirajućim štrajkovima, a odnedavno je sve više štrajkova i u Njemačkoj. “To je prije svega zbog činjenice da postoje štrajkovi u sektorima, na primjer saobraćaja, gdje su pogođeni mnogi građani”, kaže Thorsten Schulten iz Fondacije Hans Böckler, koja je bliska sindikatima. On kaže da kada se štrajkuje u drugim sektorima, poput građevinske, hemijske ili metalne industrije, u kojima učestvuje čak i više radnika, onda javnost ne primjećuje na taj način jer nije ugrožena svakodnevica.

Kada je riječ o prošloj godini Schulte kaže da su i sindikati bili iznenađeni koliko se ljudi zapravo pridružilo pozivu na štrajk i učlanilo se u sindikat.

“Sigurno ima više štrajkova danas nego prije deset ili 20 godina”, kaže Marcel Fratzscher iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW) u Berlinu. "Međutim, bilo je naravno i faza, kao 1980-ih u Njemačkoj, u kojima je bilo puno štrajkova."

Usporedite li štrajkove u Njemačkoj s onima u susjednim zemljama, ovdje je relativno mirno. Između 2012. i 2021. u Njemačkoj je u prosjeku godišnje izgubljeno 18 radnih dana na 1000 zaposlenih. Međutim, u Francuskoj i Belgiji 92 odnosno 96 dana. 

Promjena od poslodavca do tržišta rada

U Njemačkoj se štrajkuje uglavnom zato što je inflacija posljednjih godina uzela danak. “Puno ljudi danas ima nižu kupovnu moć jer su plaće rasle znatno manje od cijena u posljednje tri godine i ljudi sada žele nadoknaditi taj gubitak kupovne moći”, smatra šef DIW-a Fratzscher.

Ali ima i štrajkova jer zbog demografskih kretanja nedostaje radne snage. "Imamo 1,8 milijuna otvorenih radnih mjesta. To čini zaposlenike samopouzdanijima, traže bolje uvjete rada, bolju plaću i žele to izboriti", rekao je Fratzscher. Sukladno tome, ne štrajka se samo za više novca, nego i, primjerice, za kraće radno vrijeme, kao što je bio slučaj sa štrajkom željezničara početkom godine. Šef Verdija Frank Werneke branio je štrajkove u zračnim lukama i u lokalnom javnom prijevozu: "Uvjeti rada u ovim područjima toliko su katastrofalni da ljudi žele olakšanje."

Općenito, prijelaz s tržišta poslodavaca na tržište zaposlenika ubrzat će se u nadolazećim godinama, špekulira Fratzscher. "Vidim vrlo veliku vjerojatnost da ćemo vidjeti više štrajkova i industrijskih sporova u sljedeće dvije ili tri godine." Nova šefica sindikata IG Metall u Baden-Württembergu, Barbara Resch, kaže da konflikt neće biti lako riješiti.

Prije svega, ove godine predstoje važni pregovori o plaćama, primjerice u bankarstvu, građevinarstvu, hemijskoj industriji te metalnoj i elektroindustriji. Kolektivni ugovori u Deutsche Post-u te u saveznim i lokalnim javnim službama također završavaju krajem 2024. godine. Ukupno će biti pregovora o kolekitvnim ugovorima za oko 12 milijuna zaposlenika, navodi Institut za ekonomske i društvene znanosti Zaklade Hans Böckler (WSI).

Desetljeća smanjenja članstva u sindikatima

Kad je riječ o snazi ​​sindikata, kao pokazatelji se koristi i broj članova i stepen kolektivne povezanosti. Dobre vijesti stigle su iz sindikata Verdi koja je zadovoljna povećanjem članstva za oko 40.000 ljudi u prošloj godini. Ovaj sindikat je dobio više novih članova nego otkad je osnovan 2001. No, ako se pogleda na posljednjih trideset godina, možete vidjeti da su sindikati stalno i u velikoj mjeri gubili članove.

Prekinuti ovaj silazni trend nije lako jer demografija također utječe na sindikate. Njihova struktura članstva ne odgovara strukturi zaposlenih, objašnjava Schulten. Veliki broj zaposelnih iz generacije baby boomera koji odlaze u penziju u sljedećih nekoliko godina također su znatno zastupljeni u sindikatima. “To znači da sindikati svake godine moraju zapošljavati više novih zaposlenika samo kako bi zadržali svoje članstvo, a to je pravi Herkulov zadatak”, rekao je Schulten. 

On polazi od toga da upravo Verdi brojne nove članove duguje prvenstveno radnim sporovima. No, on ne želi da se izvuče obrnuti zaključak da sindikati možda podrstiču štrajkove iz vlastitih kalkulacija moći. Fratzscher također ne misli da je to uvjerljivo, ali kaže da "sindikati također štrajkaju kako bi zaposlili članove ili ukrali članove iz drugih sindikata - kao u slučaju sindikata strojovođa GDL."

Moć kroz kolektivno pregovaranje

Sindikati su posljednjih desetljeća morali odustati i od tzv. kolektivnog pregovaranja. Početkom 1990-ih u Njemačkoj je oko 80 posto zaposlenih radilo na kolektivno ugovorenim poslovima, a sada je ta brojka tek nešto ispod polovice. Druga polovica radi u tvrtkama koje nisu vezane kolektivnim ugovorima sa sindikatima, već imaju interne ugovore.

Kolektivni ugovori poslodavcima također pružaju brojne prednosti. Na primjer, dobivaju sigurnost planiranja tokom trajanja kolektivnih ugovora jer štrajkovi nisu dopušteni. U vremenima pune zaposlenosti, poput 1960-ih, poslodavci su preferirali kolektivne ugovore na području cijelog sektora, dok su sindikati radije pregovarali na razini poduzeća, rekao je Schulten. "Nakon toga, mnoge tvrtke očito više nisu smatrale obvezujuće kolektivno pregovaranje nužnim." S poboljšanim položajem zaposlenika možda je, smatra on, sada došlo do prekretnice u kojoj su poslodavci spremniji na sklapanje kolektivnih ugovora, kaže Schulten.

To bi bilo u skladu s planovima Europske komisije. U jesen 2022. Komisija je izdala direktivu prema kojoj bi se pokrivenost kolektivnim pregovorima u državama članicama trebala povećati na najmanje 80 posto. Ova se direktiva mora prenijeti u nacionalno pravo u roku od dvije godine. Njemački  ministar rada Hubertus Heil želi ovo proljeće pokrenuti dugo najavljivani Zakon o kolektivnom pregovaranju. Vlada će, kako je najavio, na proljeće predstaviti zakon za jačanje kolektivnih ugovora: “Želimo da javni ugovori s nivoa države idu samo tvrtkama koje plaćaju na osnovu kolektivnih ugovora”, rekao je ministar.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu