Ana Politkovskaja je predvidjela šta će se dešavati u Rusiji. Ćerka ubijene novinarke u svojoj knjizi objašnjava zašto niko nije slušao njena upozorenja i kakva bi Rusija mogla da bude poslije Putina.

Na sajmu knjiga u Frankfurtu predstavljena je knjiga „Moja majka bi to nazvala ratom", u izdanju njemačke Izdavačke kuće Klett-Cotta. Autorka je Vera Politkovskaja, ćerka ruske novinarke, aktivistkinje za ljudska prava i Putinove kritičarke Ane Politkovskaje, koja je ubijena u Moskvi 7. oktobra 2006. godine.

Devedesetih godina prošlog vijeka Ana Politkovskaja je postala poznata kao reporterka dnevnog lista Nova gazeta – prije svega zbog svojih izvještaja sa Sjevernog Kavkaza. Njena životna tema bio je Drugi čečenski rat.

Naslov knjige Vere Politkovskaje odnosi se na rat Rusije protiv Ukrajine, koji se u Rusiji naziva „specijalna vojna operacija". Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Vera Politkovskaja je napustila Rusiju i otišla u Italiju, gdje sada radi kao slobodna novinarka. DW je razgovarao sa njom na sajmu knjiga u Frankfurtu.

DW: Vaša knjiga pod naslovom „Moja majka bi to nazvala ratom" objavljena je u Njemačkoj. Kako i kada ste odlučili da je napišete?

Vera Politkovskaja: Godinama smo u porodici razmišljali o tome kako se mnogo zna o radu moje majke – kako je bila u Čečeniji i o čemu je pisala. Ali u isto vrijeme malo se znalo o njenoj ličnosti. Život moje majke nije bio samo posao, postojala je i druga strana, o kojoj gotovo niko ništa nije znao. I često smo pričali o tome kako bi bilo dobro kada bi neko od nas mogao da opiše tu njenu drugu stranu. Kada mi je ponuđeno da napišem ovu knjigu, odmah sam prihvatila.

Kakva je bila Vaša majka?

Bila je osoba s kojom se teško izlazilo na kraj, ali jedan običan i jednostavan čovjek teško da bi mogao da radi takav posao i izdrži to sve. Imala je prilično komplikovan karakter, koji se manifestovao i na poslu i u porodici. Kao djeca, moj brat i ja smo često doživljavali da naša majka ima vrlo jasnu predstavu o tome kako treba da se razvijaju naši životi. Naše obrazovanje joj je bilo veoma važno. I naravno, bilo je protivljenja, jer smo bili tinejdžeri i željeli smo da radimo druge stvari.

Kada ste bili mladi, šta ste mislili o radu svoje majke u Novoj gazeti? Da li ste je podržavali?

Početkom 1990-ih sam bila dijete i više zauzeta sopstvenim životom, pa ne mogu reći da sam obraćala mnogo pažnje na njen rad. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, moja majka je počela aktivno da se bavi Čečenijom. Tada su se pojavili prvi problemi, koji su se odnosili na njenu bezbjednost. Znala je šta radi. Njen rad se na nas u to vrijeme uglavnom odražavao na taj način što je sa nama razgovarala o bezbjednosnim pitanjima i upozoravala nas da budemo oprezni.

U svojoj knjizi pišete da je vaša majka predosjećala sopstvenu smrt...

Da, počelo je nakon smrti njenog kolege Jurija Ščekočihina. On je bio otrovan. Poslije je moja majka počela da priča na prilično čudan način o tome kako bi to morala biti lijepa smrt ako bi – da je to bila njena sudbina – bila ubijena na isti način kao Jurij Ščekočihin. Rekla je da bi bilo lijepo da je to buket ruža posut otrovom. Uzela bi ga, duboko udahnula i umrla na način tako lijep za ženu.

Ali šalu na stranu, zaista je bilo ozbiljnih rasprava o tome kako ona želi da bude sahranjena, šta da uradimo ako umre, gdje se u kući nalaze dokumenta i novac. Naravno, to se nije dešavalo često, ali se o tome govorilo.

Vaša knjiga je prvo objavljena u Italiji, zatim u Finskoj i sada u Njemačkoj. Planirate li izdanje na ruskom?

To za sada još nije planirano. Prvo, mislim da ova knjiga vjerovatno ne bi našla značajniju publiku u Rusiji. Drugo, budimo iskreni: ono što se trenutno dešava u Rusiji apsolutno nije povezano sa onim što je napisano u ovoj knjizi. Određeni dio ljudi u Rusiji bi mogao biti zainteresovan da je pročita, ali još nije pravo vrijeme za to. Možda nekad.

Šta ste prvo pomislili kada ste saznali da je Rusija napala Ukrajinu?

To je bio šok. Iako su svi zapadni mediji ranije najavljivali da će se to dogoditi, naravno da nisam željela da vjerujem u to. Nekoliko dana prije početka rata bio je onaj čuveni Putinov govor (u kome je proglasio priznanje nezavisnosti „Narodne Republike Donjeck i Lugansk“ – prim. red.). Kada sam čula taj govor, shvatila sam da će se to dogoditi. Ipak, teško je bilo zamisliti razmjere ovog rata. I prva racionalna misao nakon što je počeo rat, nakon što sam se malo oporavila od šoka, bila je da moram da napustim zemlju. Ako smo - u smislu Rusije - ranije bili na ivici provalije, u tom trenutku smo jednostavno upali u nju.

Šta treba da se desi da se javno mnjenje u Rusiji promijeni?

Prema nezavisnim sociološkim studijama, najviše 30 odsto stanovništva podržava rat. I mislim da je to istina. Ljudi ne žele rat. Drugi problem je podrška Putinu. U Rusiji zapravo postoje ljudi koji vjeruju: ko bi, ako ne Putin, mogao da vlada tako velikom zemljom sa toliko problema? Neću da kritikujem ove ljude, ali naravno mislim da nisu u pravu.

Jasno je da sadašnji sistem u Rusiji neće nestati sve dok Putin ne ode a najverovatnije će ostati na vlasti do 2036. godine. Ali ljudi uzalud veruju da ćemo, kada Putina ne bude, odmah dobiti divnu Rusiju i divnu budućnost. Njegovim odlaskom se ništa neće promijeniti. 2036. godine, nakon odlaska Putina, pojaviće se novi veliki problemi.

Počeće borba za vlast, koja će najvjerovatnije biti krvava i veoma teška. Tada će stvari u zemlji godinama da trule i tek nakon niza godina će, u najboljem slučaju, na vlast doći razuman čovjek. Da li shvatate o kom vremenskom okviru govorimo? Ne znam da li ću ja to doživjeti.

Vaša majka je u svojoj knjizi „U Putinovoj Rusiji“ i u svojim člancima predvidjela mnogo od onoga što je uslijedilo poslije njene smrti – da su ratovi u Čečeniji samo početak i do čega će sve dovesti Putinova vladavina. Zašto njena upozorenja nisu shvaćena ozbiljno, ni u Rusiji ni na Zapadu?

Ljudi koji su tada čitali njena djela, kako u Rusiji, tako i na Zapadu, vjerovali su da u velikoj mjeri pretjeruje. Ali kao što je kasnija istorija pokazala, ništa od toga nije bilo preuveličano.

Kakvo je nasljeđe Vaša majka ostavila za sobom?

Sve stvari nazvati pravim imenom. Razumijeti da, samo zato što ste u manjini, ne znači da niste u pravu. I da se ponašate u skladu sa svojim stavovima i sopstvenom procjenom situacije. Ako govorimo o novinarskoj zaostavštini, nadam se da će ona biti cijenjena van Rusije. Jer u Rusiji, i to se slobodno može reći, niko ne cijeni njeno nasljeđe.

Intervju je vodila Marina Baranovska

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu