Još je bilo rano jutro kada je krenula neprestana artiljerijska paljba po utvrđenjima i rovovima kod Verdena. Nijemci su dopremili 300 vozova municije i pucaju iz svih oruđa - satima. Grmljavina topova čula se 150 kilometara daleko.

Naredbu za napad na Francuze dao je načelnik Generalštaba Erih fon Falkenhajn. Želio je da okonča rovovski rat koji je od septembra 1914, nekoliko mjeseci nakon početka Prvog svjetskog rata, trajao na Zapadnom frontu između Belgije i Francuske.

Planirao je da probije front i vrati se pokretnom (manevarskom) ratovanju, kaže istoričar Olaf Jesen, autor knjige „Verden 1916: Prabitka vijeka" (Verdun 1916: Urschlacht des Jahrhunderts), u razgovoru za DW.

Zarobljeni u „paklu Verdena"

Međutim, Falkenhajnova računica nije upalila. Umjesto brzog proboja, deset mjeseci se ogorčeno borilo za svako selo i svaki brežuljak. Francuska parola glasila je „On ne passe pas!" („Neće proći!“). Bitka je postala simbol besmislenog krvoprolića. Tokom iscrpljujućeg rovovskog rata vojnici su izdržavali u zemunicama: pacovi, vaške, hladnoća i loša ishrana razarali su živce, a smrt je bila stalni pratilac. Neprijatelj je često bio udaljen svega 30 metara.

Najmodernija artiljerija trebalo je da iznudi odluku – teški minobacači, bacači plamena, mitraljezi. Na prostoru manjem od 30 kvadratnih kilometara ispaljeno je 26 miliona granata i 100.000 granata s bojnim otrovom. Ljeti se nad bojištem širio prodoran smrad leševa; dijelovi tijela, izbačeni udarnim talasima eksplozija, visili su po granama spaljenog drveća. Zimi su vojnici stajali do koljena u ledenoj vodi i blatu, mučeni žeđu – pili su iz kišnih bara u kojima su, između lešina konja, iskrvarili njihovi saborci.

„To nečovječno iskustvo urezalo se u kolektivno pamćenje pojmovima poput ‘krvave mlinice’ i ‘pakla Verdena'", kaže Jesen. Čovjek je tada postao „puko ratno sredstvo". Užas se ogleda i u pismima vojnika njihovim porodicama.

„Verden, strašna riječ! Bezbroj ljudi, mladih i punih nade, moralo je ovdje da izgubi život, njihove kosti sada negdje trunu – između položaja, u masovnim grobnicama, na grobljima“, piše dvadesetogodišnji student teologije Paul Belike porodici.

„Bitka je bila neuobičajeno surova“

Brutalni rovovski rat odnio je više od 300.000 života i ostavio preko 400.000 ranjenih. U decembru 1916. bojište je, nakon bezbrojnih artiljerijskih udara, ličilo na mjesečev pejzaž. „Bitka je bila neuobičajeno surova, čak i za prilike Prvog svjetskog rata", kaže Jesen. „Toliki broj mrtvih na tako malom prostoru do tada nije zabilježen nigdje drugdje."

U početku su Nijemci napredovali, ali su „Francuzi potom povratili gotovo cijelu teritoriju koju su Nijemci mjesecima osvajali uz velike gubitke", kaže Jesen. „Poslije 300 dana i 300 noći njemačka strana stajala je praktično tamo gdje je ofanziva počela u februaru 1916.“ Jedan od razloga bila je duža smjena njemačkih vojnika na frontu: „Borbeni moral Nijemaca bio je slomljen iscrpljenošću.“

Falkenhajnov protivnik, branilac Verdena Filip Peten, od početka je primjenjivao princip rotacije vojnika. Gotovo svaki francuski vojnik bio je upućivan u rovove kod Verdena, ali je poslije nekoliko dana mogao da bude zamijenjen. „Time se sprečavalo brzo iscrpljivanje i demoralizacija“, kaže Jesen.

Pustiti neprijatelja „da iskrvari"

Pošto je ofanzivna strategija propala, Falkenhajn je 29. avgusta 1916. smijenjen sa mjesta načelnika Generalštaba Vrhovne komande; naslijedio ga je Paul von Hindenburg. Njemačke trupe su već bile potrebne na drugim mjestima, prije svega na Somi, gdje su britanske snage u junu 1916. pokrenule ofanzivu kako bi rasteretile Francuze kod Verdena.

Bitka je okončana 18. decembra. Falkenhajn je kasnije u memoarima pokušao da svoju ulogu prikaže u blažem svjetlu, tvrdeći da je želio da „pusti francusku vojsku da iskrvari". „Ako za dva mrtva njemačka vojnika mora da krvari pet Francuza, to je dobra i obećavajuća stvar“, napisao je.

„Preživjeli veterani tu izjavu su doživjeli kao izdaju – jer su shvatili da ih je jedan od njihovih generala vidio samo kao ljudski materijal", kaže Jesen.

Prekretnica u Prvom svjetskom ratu

„To nije bila odlučujuća bitka, ali jeste veoma važna prekretnica u istoriji Prvog svjetskog rata“, naglašava istoričar – svojevrsni zaokret ka njemačkom porazu. Takođe je pomjerila ravnotežu moći u Njemačkoj ka vojnoj diktaturi i ubrzala ulazak SAD u rat.

I takozvana „legenda o ubodu nožem u leđa“ dobila je podsticaj nakon Verdena: Vrhovna komanda, Hindenburg i Erih Ludendorf, poslije 1918. nisu željeli da preuzmu odgovornost za poraz i širili su sliku neporažene vojske na frontu, kojoj su navodno socijaldemokrate, socijalisti, pristalice demokratije i Jevreji zadali udarac s leđa.

Mjesta sjećanja

Danas je Verden u Njemačkoj sinonim za apsolutnu besmislenost rata, dok je u Francuskoj tragedija Verdena isprepletena s osjećajem nacionalnog jedinstva i čak pobjede – iako je u stvarnosti bila vojni zastoj uz cijenu nečovječnog stradanja. Godine 1932. otvorena je kosturnica s posmrtnim ostacima bezbroj nepoznatih vojnika. A od 1967. Memorijalni centar Verden podsjeća na poginule u rovovskom ratu.

Još 1914. britanski pisac Herbert Džordž Vels skovao je frazu „The war that will end war" („Rat koji će okončati sve ratove“). Ako je ijedan francuski ili njemački vojnik koji je poginuo kod Verdena vjerovao da vodi „rat za okončanje svih ratova“, prevario se.

Više od sto godina kasnije ponovo se pojavljuju slike rovovskog rata – ne na crno-bijelim fotografijama, već na savremenim snimcima iz Ukrajine. „Ako pogledate današnje slike iz Donbasa, mogu se vidjeti velike paralele", kaže Jesen. „Tada (u Prvom svjetskom ratu) su svi akteri ostajali prikovani za ‚pokeraški sto‘, vjerujući da bez konačne pobjede ne mogu opravdati ogromne gubitke, čekajući psihološki i politički slom protivnika. To veoma podsjeća na situaciju u Ukrajini i Rusiji. Trenutno nema proboja."

Nekadašnji neprijatelji, Njemačka i Francuska, danas su dobri prijatelji. Istoričar Olaf Jesen nada se da ćemo iz istorije nešto naučiti.