Rozenhajm u plamenu je jedno od najranijih sjećanja Vernera Hercoga iz djetinjstva. Bavarski grad je potkraj Drugog svjetskog rata žestoko bombardovan, noćno nebo je bilo narandžasto.

„Od tog momenta sam znao da se napolju, van našeg svijeta, van naše tijesne doline, nalazi i drugi svijet, opasan i sablasan“, piše Hercog. „Nije da sam se plašio tog svijeta. Bio sam radoznao."

Neki ga zovu „najvećim živim rediteljem“, magazin Tajm ga ubraja u sto najuticajnijih osoba na svijetu, nosilac je njemačkog Saveznog krsta za zasluge.

Hercog je snimio preko sedamdeset filmova, postavio brojne opere, pisao knjige, prevodio, glumio, bio producent, a od 2009. ima neobičnu filmsku školu zvanu „Rogue Film School".

Osvojio je svjetsku slavu igranim filmovima „Agire, bijes božiji“ (1972), Vojček (1979) i „Fickaraldo“ (1982), kao i genijalnom saradnjom sa pokojnim glumcem Klausom Kinskim. Dokumentarci „Čovjek grizli“ i „Susreti na kraju svijeta“ podigli su prašinu posebno u Sjedinjenim Državama.

Autobiografija pred rođendan

Hercog je odabrao da živi u SAD, gdje je postao maltene pop-ikona. Američko državljanstvo ipak nikad nije htio. Jednom je rekao da ne može da bude građanin zemlje u kojoj još postoji smrtna kazna.

Hercog tvrdi da nikada nije čitao ništa što je o njemu objavljeno. Ne zanima ga, u glavi mu je samo sljedeći film.

Utoliko je zanimljivije sada čitati njegove memoare koji će se u knjižarama naći od ovog ponedeljka (22. avgust) pod naslovom „Svako za sebe i Bog protiv svih“. Njihova objava tempirana je pred 80. rođendan slavnog režisera (5. septembar).

Piše da je rastao gladan i siromašan, kao ratna izbjeglica sa samohranom majkom i starijim bratom. Odrastao je na usamljenom gazdinstvu u Bavarskoj. Autobiografija je priča magnetske moći o tome kako je takav dječak postao jedan od najvećih reditelja ikada.

Tekst je prošaran poezijom, baš kao što njegovi dokumentarni filmovi imaju mnogo fiktivnog, a igrani pak ponekad liče na dokumentarne. Hercogove slike su uvijek bile direktne i na izgled jednostavne, ali minuciozno pripremljene, sa ljubavlju prema detaljima.

Najvažniji savjet rediteljima

Iz života ima svašta da se ispriča. Hercog je jedno vrijeme radio kao varilac u noćnoj smjeni, bio ribar u Grčkoj i jahao bikove na meksičkom rodeu. Krijumčario je, falsifikovao dokumente za potrebe svojih filmova, obijao brave i upadao na tuđe posjede.

U memoarima se Hercog osvrće na sve te preokrete sudbine. „Ali vidim i da je mnogo konstanti – vizija koja me nikada nije napustila i, kao kod dobrog vojnika, osjećaj dužnost, vjernosti, kuraži. Uvijek sam htio da držim istureni položaj koji su svi drugi već napustili glavom bez obzira.“

Njegovi filmovi dolaze sa ruba društva. Hercog kaže da bi se zavukao i u dubine pakla ako je to potrebno za film.

U biografiji opisuje jedan skoro magični momenat koji je doživio kao mladić u ribarskoj brodici pred grčkom obalom:

„Nada mnom svod svemira, zvijezde nadohvat ruke, sve me ljulja nježno u kolijevci vječnosti. A ispod mene, osvijetljene gasnom lampom, dubine okeana, kao da se kupola nebesa sa njime stapa u jednu sferu. Tamo su, umjesto zvezda, svuda bile srebrno svjetlucave male ribe. Ušuškan u svemir, gore, dole, svuda, gde se svim zvucima oduzima dah, odjednom sam se našao u neshvatljivoj zapanjenosti. Bio sam siguran da ovdje i sada sve znam. Sudbina mi se prikazala."

Ljubav prema prirodi i ljudima, bezuslovni humanizam, i dalje daju sjaj Hercogovim djelima. Doduše, Hercog piše da je najvažniji savjet za mlade reditelje da nauče da obijaju brave i falsifikuju dozvolu za snimanje na čudnim mjestima. Sav ostali zanat, kaže, može da se nauči za dvije sedmice.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu