„Želja nam je da Bosancima i Hercegovcima približimo Evropsku Uniju. Već tri godine Bauern helfen Bauern, EUNET (Evropska mreža za edukaciju i treninge iz Njemačke ) i Salzburger Bildungswerk (Institut za Evropu za obrazovanje odraslih Salzburg) na tome dobro sarađuju. Ovdje su danas učesnici iz Holandije, Francuske, Njemačke, Austrije, Češke, Slovačke i Hrvatske kao najmlađe članice EU. Svi oni na neki način govore koje su probleme i poteškoće imali i kako su ih prevazišli da bi postali član EU“, kaže nam u ime jednog od organizatora izvršni direktor Fondacije "Bauern helfen Bauern" - Salzburg / Bratunac, Namir Porić.

Nijemce i Francuze pomirila omladina

Najviše pažnje učesnika izazvale su dvije teme: Francuska i Njemačka: od neprijatelja do prijatelja – kako se to dogodilo?, i Slovačka i Češka: Mi ne možemo jedni sa drugima, ali se držimo skupa?

Uvodničar u prvu temu bio je Bernard Viale iz Pariza, čovjek godinama zaslužan za rad organizacije koja radi na pomirenju mladih Francuske iz Njemačke.

“Ja sam dijete francusko-njemačkog pomirenja i prijateljstva, njegov akter, njegov proizvod. Sa 18 godina moj otac je odveden na prisilni rad u Njemačku. Kada se vratio obećao je sam sebi da kada bude imao djecu oni će naučiti njemački jer je bio ubijeđen u to da bi mnoge stvari bile drugačije da se on mogao sa Nijemcima sporazumijeti. On je do te ideje došao kao jedan obični čovjek, automehaničar, da Njemačka i Francuska moraju učiniti nešto zajedničko, a ne da se bore jedni protiv drugih. Tako je i bilo. Kasnije je dobio djecu, ja sam taj, naučio sam njemački, studirao sam germanistiku 1964/65 sam učestvovao u programu razmijene omladine između Njemačke i Francuske, pravio programe i nakon toga 34 godine sam radio u organizaciji Njemačko-Francuska omladinska organizacija”, kaže Viale.

On je u svom izlaganju iznijeo dosta detalja iz svog dugogodišnjeg iskustva a kasnije u razgovoru sa nama zapitan šta je to bilo presudno za pokretanje procesa pomirenja između Njemačke i Francuske rekao:

“Mnogo ljudi nakon Drugog svjetskog rata došlo je do konstatacije da se tako nešto ne smije ponoviti, da mora doći do pomirenja između Njemačke i Francuske, a kasnije i do saradnje. Tadašnji francuski predsjednik De Gol i njemački kancelar Adenaur su imali zajedničku viziju da na pomirenju treba raditi sa mladim ljudima jer sa onim starijim, koji su doživjeli rat, to je bilo mnogo teže. Tako se krenulo u masovni rad sa omladinom. Bilo je jako bitno da se mladi Nijemci i mladi Francuzi što češće susreću, razmijenjuju iskustva kako bi došli do zaključka da imaju mnogo više zajedničkog što ih spaja, od onog što ih razdvaja. U drugoj fazi je bilo bitno što bolje uočiti razlike kako bi se razumijele i našli načini kako dalje živjeti sa njima. To posl,ednjih 10 godina pokušavamo primjeniti posredujući u dijalozima mladih sa prostora bivših zaraćenih strana sa Balkana”, kaže Bernard Viale. Zapitan da li “više Evrope” znači i “više mira” od kaže: “Da svakako, učiti jedi od drugih.”

„Problem je politika“

U panel diskusiji u kojoj su pored ostalih učestvovala dva Nijemca rođena u vrijeme rata i dvije mlade Francuskinje, nije se čulo ništa novo osim da je veliki broj gradova i mijesta Francuske i Njemačke povezan partnerskim i prijateljskim vezama i saradnjom velikog broja ljudi. Na to se onda uključuju, prilično, žustro, učesnici iz Bosne i Hercegovine. Momak koji se ne predstavalja počinje na domaćem, a onda nastavlja na tečnom engleskom jeziku.

“Mi imamo drugi problem. Možemo i mi krenuti u te razmijene i saradnju sa drugim. Tuzla grad iz kojeg dolazim već 16 godina je u partneskim i prijateljskim vezama sa Osijekom u Hrvatskoj. To nije problem. Naš problem je politika. Ako ja odem deset, dvadeset puta godišnje u Hrvatsku i Srbiju, svugdje imam prijatelje, dolazim iz miješanog braka, religija nije problem u mojoj porodici i u porodicama većine mojih prijatelja. Problem na obje strane granice je politika koja se rasteže i izmišlja toplu vodu. Mi smo OK. Izbacite politiku iz cijele priče i nemojmo stvarati vještačke konflikte. Postoje uvijek problemi ali većina ljudi ovdje hoće da jede, da dobro živi, da ima prijatelje i da umre u miru”.

Tamara Cvetković takođe iz Tuzle, počinje na engleskom, kaže da govori tri jezika ali pošto je konferencija u Bosni nastavlja na maternjem: “Mislim da je naš drugi najveći problem obrazovanje i zapošljavanje. Završila sam fakultet i pet godina nemam priliku da odradim ni pripravnički staž. Nikog ne brine što iz ove zemlje svake godine ode 35 000 mladih i obrazovanih ljudi. Ja ipak vjerujem u ovo podneblje u ove ljude”.

Senahid Hasanović iz Srebrenice smatra da je Srebrenica danas “najmirniji i najbezbjedniji grad u Evropi. „Niko nikog ne dira i niko nikom ne smeta. Ljudi ovdje sarađuju i normalno žive ne svađajući se. Obični ljudi se ne bave politikom, gledaju od čega i kako će preživjeti. Na vama u EU je da čvrstom rukom naše političare ubijedite da je Bosna i Hercegovina jedna država i da se ne može podijeliti nikad bez krvoprolića. Kada to političari shvate i prihvate, među narodom neće biti problema.”

Česi i Slovaci se razdružili voljom političara, a ne naroda

Uvodničari o drugoj temi: „Slovačka i Češka: Mi ne možemo jedni sa drugima, ali se držimo skupa?“, bili su Kamil Sládek iz Centra za evropsku politiku iz Bratislave i Michael Murad, sa Masaryk Univerziteta u Brnu.

Oni su u duhovitom, zajedničkom nastupu učesnicima konferencije ukratko prezentovali kako je nastala Čehoslovačka i kao se razdružila, mirno na Slovačku i Češku. Istakli su da se to desilo voljom političara, a ne naroda koji većinom nije bio za razdruživanje, da nije bilo referenduma, ali da su danas svi zadovoljni te da rade i sarađuju, možda i bolje nego ranije.To ističu kao pogodnost koju su dobili prijemom u EU. U panel diskusiji učestvovalo je po dvoje mladih Čeha i Slovaka koji nisu bili ni rođeni ili nisu ni zapamtili zajedničku državu i koji današnje stanje u kojem su odrasli smatraju normalnim i ne bi ništa mijenjali.

Organizator zadovoljan šalje „Srebreničku deklaraciju“

„Iznenađen sam odzivom i time koliko su ljudi iz Srebrenice zainteresovani.Tu su predstavnici lokalne vlasti, ljudi iz mjesnih zajednica, predstavnici mladih, zatim iz NVO. Došli su u velikom broju koji nisam očekivao i sa velikom pažnjom prate priče o iskustvima drugih. Nadam se da će nam to koristiti jer na kraju konferencije namjeravmo izdati „srebreničku deklaraciju“ odnosno poslati odavde iz Srebrenice jednu poruku mira u kojoj će mo reći šta za nas znači mir, kako da ga održimo i dalje gradimo“, kaže Namir Porić.

On dodaje da se konferencija savim slučajno održava u Međunarodnom omladinskom kampu u Potočarima ali da je i to možda neka simbolika nakon ovog što se čulo o ulozi omladine u pomirenju Nijemaca i Francuza. Učesnici konferencije iz inostranstva Srebrenicu napuštaju u ponedjeljak.