O onom što izgleda kao vječnost smo svakodnevno informisani putem sredstava javnog informisanja. Riječ je o pandemiji koronavirusa. Dobijamo informacije o broju novozaraženih osoba Covidom-19, kao i o broju umrlih od posljedica korone. Čitamo o rizičnim područjima, upozorenjima o putovanjima, zaključavanjima, djelomičnim zaključavanjima, aerosolima, brojkama incidencije, sve manjem broju kreveta na odjeljenjima za intenzivnu njegu, dugotrajnim posljedicama korone, mogućim vakcinama, protivnicima vakcina i nošenja maski,.... o onima koji bi već sada ukinuli demokratiju.

Prilično je puno toga što nas već mjesecima zasipa, nekada uznemiruje, a nekada ostavlja bez riječi. Ponekad mi je previše. Tada mi trebaju pauze od vijesti i odlazak u drugi svijet. Obrazovani građanin govori o eskapizmu (bijeg od realnosti). U tim trenucima samo kažem: idem se igrati.

Put oko svijeta u korona lokdaunu

Ne moram kao mnogi drugi u vrijeme lokdowna  ići u šumu, zbog čega su šumska i zaštićena područja prirode na mnogim mjestima trenutno prilično pretrpana ljudima iz grada u obući i odjeći za planinarenje i pješaćenje. Dovedem peruansku džunglu kući, istražujem napuštene pećine kao Lara Croft i ne moram brinuti zbog zaraze. Takođe sam jahao na svom konju Horsie-u Divljim zapadom, klizio niz piramide u drevnom Egiptu i spuštao se na snowbordu niz Mont Blanc. Još sam uspio osloboditi New York od korumpiranih zlikovaca.

Sve je to moguće uraditi kao igrač video igara. Možete vidjeti nešto od svijeta bez napuštanja dnevnog boravka i ugrožavanja sebe ili drugih. Maska takođe može ostati u džepu. Ne znam da postoji ležernija zabava u vrijeme korone - osim literature, filmova ili serija. Ali, to mogu iskusiti samo ako sam sam. Čitanje i slušanje istovremeno - nemoguće. Gledanje filma dok mi neko čavrlja sa strane - dosadno. Igrati igru ​​i čavrljati s nekim - nema problema! Svatko ko žudi za socijalnim kontaktom može se sastati s prijateljima na mreži i zajedno loviti bandite, igrati nogomet ili ih posjetiti na njihovom ostrvu.

Ustani, namjeti krunu i idi dalje

Video igre imaju još jednu ulogu - one nam pomaže da ne poludimo, posebno u kriznim vremenima: One potiču toleranciju na frustraciju. Jer i najbolji igrači gube. Nevjerovatno je frustrirajuće ne riješiti zagonetku dok igrate dječju igru, ne doći na platformu tokom igre u kojoj skačete ili ako vas nadvlada horda protivnika. Digitalne igre prisiljavaju igrače da se, nakon pada ponovo podižu, uče nove tehnike i isprobavaju nove načine.

Nakon što prođete određeni nivo, pobijedite šefa, riješite zagonetku, pronađete vrijedan artefakt, to je vrlo motivirajuće. Zadovoljavajuća nagrada za sav trud i efikasan trening za jačanje tolerancije na frustraciju. Dakle, prihvatite se konzole. Svaki početak je težak, ali vrijedi. Što se više ljudi igra, brže nestaje jadni igrački kliše navodno smrdljivih štrebera. A, ako možete bolje kontrolirati bijes, možete u stvarnom životu opušteno stajati u redu ispred supermarketa i na hladnći čekati da uđete i kupite brašno ili toalet papir.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android