Mađarskog premijera Viktora Orbana često vrijeđaju kao „populistu". Jednom sam ga upitao zašto je to ustvari tako. „Zato što to jesam", rekao je. „Populista" za njega znači "demokrata". Onaj ko razumije šta pokreće ljude i koji to tematizuje. Nacionalno-konzervativac? I to je „demokrata". Nacija, to su birači. Obaveza svake izabrane vlade je da njihov interes stavi iznad svega ostalog.

Mađarska prije svega

Sa principom „Mađarska prije svega" Orban je više obilježio Mađarsku nego bilo koji političar poslije pada komunizma. On vlada od 2010., a prije toga je već bio na vlasti od 1998. do 2002. U nedjelju su ponovo izbori. U anketama, njegova stranka Fides ubjedljivo prednjači.

Da bismo razumjeli zašto je to tako, moramo se vratiti u 2006. godinu. Tada je objelodanjen interni snimak jednog razgovora bivšeg socijalističkog premijera Ferenca Đurčanja. Neprestano je lagao narod, moglo se čuti na traci. Tada je nešto puklo. Vjera u uzvišenost demokratije i ubeđenje da će zbog političke tranzicije sve postati bolje. Masovni protesti protiv Đurčanja su brutalno ugušeni. Ja sam tada stajao pred svojim kućnim vratima u Budimpešti i gledao kako socijalisti, unuci komunista, gumenim mecima pucaju na unuke revolucionara iz 1956. – na građansku opoziciju koju je predvodio Orban.

Postao veliki u krizi

Onda je došla ekonomska kriza 2008. Zemlja je kolabirala. Mađarska je bila prva zemlja EU kojoj je bio potreban kredit MMF. U osjećanju sveopšte nemoći, sve oči su bile uprte u Orbana koji je obećavao nov početak; Mađarska, govorio je, mora ponovo da razmišlja svojom glavom. Njegov bojni poklič je glasio: „Sloboda". Kao i 1989., kada je kao mladi predvodnik studenata, tražio povlačenje Rusa. To ga je katapultiralo na političku scenu. U vazduhu se osjećala atmosfera proboja u novo vreme, a nju je otjelotvorio Orban.

A poslije je bio otjelotvorenje osjećanja da taj proboj nije uspio i da su potrebni novi putevi. I ubjedljivo je pobijedio na parlamentarnim izborima 2010.

Medije je šutnuo u cjevanicu

Vladao je još od 1998. do 2002., i to je bilo dobro. Mnogo je investirao u obrazovanje. Jedina mađarska sirovina je inteligencija njene omladine, rekao mi je tada. Smanjio je državni dug, ojačao porodicu. I pored toga je izgubio na sljedećim izborima 2002., i to od lažova Đurčanja. To je bio šok koji ga je promijenio. Došao je do zaključka da su ga oborili mediji koji su stremili ulijevo. Tako im je po povratku na vlast najprije zadao šut u cjevanicu donošenjem oštrog zakona o medijima. To je izazvalo ogorčenje svih novinara. I to ogorčenje i danas boji predstavljanje Orbana u medijima.

Pri tome je on postigao mnogo toga. Umjesto da u dužničkoj krizi iscijedi građane, on je multinacionalnim koncernima razrezao poseban porez, a smanjio je poreze za građane i srednje velika preduzeća. Državni dug je spao sa 82 na 72 odsto BDP. Naložio je da se takozvani devizni krediti prinudno konvertuju i to daleko ispod tržišne vrijednosti. Banke (strane) su krvarile, ali stotine hiljada domaćinstava su spasena dužničke zamke. Privreda raste, plate se povećavaju, vlada gotovo idealna stopa zaposlenosti. Orbanova granična ograda Mađarsku drži podalje od izbjegličke krize.

Politika jake države

Svjetlost i sjenka. On je uništio građanski duh čiji je vjesnik nekad bio. „Građanin" kao aktivan član društva koji snosi odgovornost i hoće da da svoj doprinos: Orban je bio taj koji je ponovo uveo to razmišljanje, iako poslije komunizma gotovo da i nije bilo građanstva. No, njegova politika jake države koja upravlja svime, suprotnost je građanskoj samoodgovornosti. Državni ugovori se ne dijele na osnovu principa građanskog doprinosa, već – saveznicima.

On je okončao stisak politički korektnog razmišljanja i time postao prosvjetitelj u magli praznih fraza. A danas i sam proizvodi maglu: njegova antisoroševska kampanja kojom slika sliku svjetske zavjere o uništenju Evrope muti pogled na kompleksnije istine. On je centralizovao vlast, a centar je on sam. To obećava haos kada se on jednom povuče. Ako je vjerovati njegovom okruženju, Orban će oprezno pristupiti rješavanju pitanja svog nasljednika i obnove svoje stranke – ako pobijedi na izborima. To bi bilo neophodno, jer je izgubio veliki dio omladine. Dakle, jedine sirovine koju država ima. To izbore čini napetijima nego što bi se mislilo. „Možemo da izgubimo", rekao je jedan njegov savjetnik, „ali, to bi bilo iznenađenje".

 

Boris Kalnoki (Kálnoky), rođen 1961., dopisnik je iz Mađarske lista Velt i drugih njemačkih medija. Autor je knjige "Zemlja predaka" (2011).