„Hopala!" Trus Oms se zavaljuje u crno kožno sjedište autobusa. „Eto, ja sam se smjestila." Desno do njega sjeda njegova prijateljica Ani Arendsen i popravlja frizuru – sijedu kosu s mini-valom. Svoje rolatore „parkiraju" sa strane. Čim su sjele, dvije starije dame počinju da razgovaraju o onome što vide kroz prozor. „Ne prepoznajem ovu ulicu", kaže 83-godišnja Ani. „Ah da, sad znam. Tamo na uglu je jedan kafić."

Ono što one gledaju je video-snimak. A autobus u kojemu sjede samo je model, imitacija pravog autobusa. On se nalazi u predvorju Doma za negu starijih i nemoćnih osoba „Sensire Den ooiman" u holandskom mjestu Dutinhemu blizu Arnema. Tu žive Ani i Trus, obje su dementne.

Predvorje kao seoski trg

U Holandiji trenutno živi oko 260.000 ljudi koji pate od demencije. Veliki broj njih je u kućnoj nezi. U domovima žive samo oni kod kojih je bolest već daleko uznapredovala. U „Sensire Den ooiman" u Dutinhemu postoji poseban deo za dementne. Pod predvorja pokriven je kamenim pločama, stare ulične svetiljke i klupe podsjećaju na seoski trg. Lijevo od ulaznih vrata već više od godinu dana stoji model autobusa i stanica.

Na ideju o takozvanom „autobusu snova" došla je Tina Lindenhovius. Ona je i osmislila unutrašnjost autobusa: stara sjedišta, veliki volan, mreža za prtljag. Pobrinula se i za video-snimak. Ona volontira u domu i to iz jednog ličnog razloga: njena baka tu živi već četiri i po godine.

Tina kaže da je dobro kod ovog autobusa što nije previše uzbudljiv. Ali je ipak dovoljno uzbudljiv da donese neku promjenu u život seniora. Njena baka se, na primjer, boji da izlazi napolje. Ali teško je i s njom voditi normalan razgovor. Autobus je, međutim, podstiče na razgovor i vraća joj neka sjećanja. A i za posjetioce je, kaže, atrakcija. „Moja djeca sada mnogo više vole da dolaze ovamo i uvijek se svađaju ko će da sjedi na mjestu vozača", priča Tina kroz smijeh.

Ovog poslijepodneva na tom mjestu sjedi Rudi ten Brink. On ima 63 godine, par kovrdža na potiljku i živi već više od tri godine u domu. Njegovi refleksi u vožnji, uprkos demenciji, još uvijek su dobri. Ako autobus na video-snimku skreće ulijevo, i on propisno uključuje žmigavac i okreće volan ulijevo.

„Već smo više puta doživjeli da ljudi koji više uopšte ne govore u autobusu odjednom živnu", kaže Tina Lindenhovius. Neki, dodaje, znaju da lunjaju naokolo, pogotovo noću. Ali ovo ih sada smiruje. „Jedna stanovnica doma se, recimo, strašno plaši posjete frizeru. Zato frizerka dolazi u autobus i tamo joj, bez problema, šiša kosu."

Mnogi štićenici doma proveli su cijeli život u Dutinhemu i s ulicama koje se vide na snimku povezuju ih određena sjećanja ili osobe. Tako je i sa Trus: „Ovde s lijeve strane je živjela moja baka", kaže 86-godišnjakinja.

Pravo putovanje – bolja opcija

Martina Roes iz Njemačkog centra za neurodegenerativne bolesti (DZNE) istražuje njegu i brigu o ljudima s demencijom. Ona naglašava da je važno obratiti pažnju na individualne potrebe pacijenata. „Ova vožnja autobusom je, na primjer, za određenu grupu ljudi s demencijom veoma efikasna – za one koji se još sjećaju ili kod kojih autobus vraća određena sećanja. Ali vjerovatno nije za one koji pate od najtežeg oblika demencije."

Sven Štak vodi Stručni centar za demenciju u Šlezvig-Holštajnu i član je uprave Njemačkog društva za Alchajmer. On misli da „autobus snova" nije potpuno beskoristan – pogotovo za one kojima to dobro čini. Ipak, smatra da je pravo putovanje, pravim autobusom, bolja alternativa.

„Autobus snova" samo je dio šireg koncepta doma u Dutinhemu. Zamišljeno je da se u njemu ljudi osjećaju kao kod kuće. Tako, na primjer, ne postoji jedna centralna trpezarija, već stanovnici doma jedu u grupama od osam osoba u svojim malim kuhinjama. Stambeni blok podijeljen je na odjeljenja koji nose imena ulica. Na hodnicima se nalaze rustikalne komode i sobne biljke. U dvorištu je teren za mini-golf i bašta s povrćem u kojoj seniori, ako im to zdravlje dozvoljava, mogu da rade. Na livadi pored doma drži se par srna i ovaca.

Svi ti elementi spadaju u takozvanu „terapiju u miljeu". Ona podrazumijeva razne terapijske podražaje – spoljnih faktora kao što su prostorno uređenje i unutrašnjih faktora koji su povezani s biografijom dementnih osoba.

Jedinstvena strategija

Unutrašnje uređenje domova pritom igra veoma važnu ulogu, objašnjava Marina Roes iz DZNE. Jedan holandski start-ap pravi posebna ulazna vrata koja izgledaju kao vrata kuće ili stana u kojima su dementne osobe nekada živjele. Jedna druga firma proizvodi posebne igračke za dementne.

U jednom domu Harlemu postoji prostorija koja je uređena kao plaža – s foto-tapetama, audio-snimcima mora i klupama za plažu.

Poseban primjer tretmana ljudi s demencijom je selo Hogevej blizu Amsterdama. Tamo je za dementne osobe napravljeno čitavo jedno selo s prodavnicom, pozorištem i drugim sadržajima.

Za razliku od Njemačke, Holandija od 2005. ima jedinstven nacionalni program za demenciju. Holandija ima i više od 20 godina dugu tradiciju istraživanja demencije i kvaliteta života ljudi koji pate od nje, ukazuje Martina Roes iz njemačkog DZNE.

U domu u Dutinhemu je virtuelni autobus u međuvremenu stigao do svog virtuelnog cilja. „E baš je bila lijepa vožnja", šali se Trus. Dvije prijateljice ostaju još malo da posjede, da popiju kafu i pojedu keks. Trus šoljice spušta na pod. Baš je praktično što se ovaj autobus ne trese.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android