„Došao sam u Doboj samoinicijativno, priđem policajcu i prijavim se, da ne pomisli da sam došao da kradem. Ne plašim se vode i želim u Šamac. "Eh, malo prije je otišao minibus, nego hoćeš li sa mnom u MUP", pita me. I odem. Tri dana sam volontirao, radio svašta. Dobojsku policiju sam iselio, stolovi, računari, sve smo vadili iz vode. Drugi dan me pitaju: kako se zoveš momak? Mustafa Mujkić. I onda me policajac Dragan zagrli“, priča nezaposleni profesor historije iz Doboj Istoka.

I zaista, „mali čovjek“ je položio ispit. Tešnjaci su pomagali Dobojlijama, iz Gradačca stotine dobrovoljaca je spasavalo Šamac, Dobojlije pomagale Žepču. Velika nesreća ujedinila je ljude.

Kemal čisti Jelenin automobil

Kemal Dizdarević vozi već peti automobil iz Doboja u svoje selo Soko kod Gračanice. Na njegovoj prikolici je auto Jelene Savić, ekonomistice u jednoj potopljenoj dobojskoj firmi.

„Vlasnici nude novac, ali nikome to nije na umu. Oni opet kažu uzmi bar za troškove. Ja odvezem auto u svoje dvorište, imam šprice za pranje i usisivače. Na autu ispustim ulje, gorivo, zamijenim filtere, očistim kontakte. Ljudi su u problemu, pravi haos“, govori Dizdarević kroz prozor automobila.

Jelena mu zahvaljuje i kaže da nije bilo ljudi uz Federacije da bi umrli od gladi i žeđi.

„Sve što sam dobila kao pomoć stiglo je iz Tešnja, hvala im do neba. Pomogli su i ljudi iz Gračanice, zahvaljujem prijateljici Mirnesi koja me prihvatila i bukvalno me hrani. Moj stan je u ulici Kralja Dragutina a zgrada u kojoj živim potopljena je. Nivo vode bio je 6,5 metara.“

Komšija komšiji najbliži

Tri kamiona za prijevoz balvana i desetak radnika uputio je Esad Tursunović iz Stjepan Polja, Almir Jahić je vlastitom teškom mehanizacijom prije nailaska vodene stihije gradio nasip za odbranu Doboja. I navijači „Slobode“ iz Tuzle donijeli su pomoć, baš kao i hiljade drugih koji nisu svoje aktivnosti objavili na društvenim mrežama. Vijest da je ekipa raftera iz Bihaća samovoljno krenula prema Doboju kako bi spasavala zarobljene stanare obišla je regiju i rasplakala mnoge Dobojlije.

„Potvrđuje se da je komšija komšiji najbliži. Federacija se odazvala. To i nije iznenađenje ako znamo da Doboj prednjači u toleranciji i povratku. Nisu nam pomagale samo susjedne opštine sa kojima imamo dobro izgrađene odnose i veze, pomoć je stizala iz velike Kladuše, Bihaća, Cazina, Kupresa“ govori za DW Slađan Jović, šef odjeljenja za privredu Opštine Doboj.

„Pobijedio je čovjek u nama“

„Solidarnost je ljudska potreba jer je čovjek biće relacije a to znači da postoji samo u odnosu sa drugim. Taj osjećaj za potrebe drugoga posebno dolazi do izražaja u kriznim situacijama. Kada je stanje redovno, solidarnost biva zatomljena. Umjesto saradnje, saosjećanja, spremnosti da se pomogne drugome, svijet izgrađuje odnose u kojima je takmičenje a ne saradnja dominantno. U BiH je solidarnost samo bila zatomljena, ali ona je u biću svakog građanina“, komentariše psiholog Ibrahim Prohić.

„Čovjek je pobjedio. Nažalost, u BiH ne postoji institucionalna solidarnost, ohola vladajuća oligarhija ne posjeduje ni malo empatije. U vlastitoj intimi svaki dobronamjerni građanin smatra da se rijeke trebaju povući u svoja korita ali ne i ljudi“, završava Prohić.