Volite li (još uvijek) španjolsko voće i povrće?
28. decembar 2019El Ejido i španjolska pokrajina Almerija se lako može prepoznati i iz zemljine orbite: nigdje u Evropskoj uniji nema toliko staklenika. Iz tog "mora plastike" smještenog na podneblju gdje sunce sija 3000 sati godišnje, stiže svježe voće i povrće do trgovina u čitavoj Evropi. Posao je dugo išao odlično: Španjolska godišnje izvozi voća i povrća u vrijednosti od gotovo 13 milijardi eura.
No iz Almerije ne stižu samo plodovi nego i skandali: prije dvadesetak godina su to bile vijesti o nasilnim okršajima domaćeg stanovništva sa ilegalnim doseljenicima i radnicima na tim plantažama. Incidenata ima još uvijek, ali toga je sve manje: prema podacima udruge zaštitnika interesa plantažera u toj pokrajini živi oko 5.000 stranaca bez valjanih dokumenata, mnogi od njih u jadnim uvjetima i u barakama. Njih oko 3.000 doista i radi na tim plantažama, ali vremena se mijenjaju.
To nam svjedoči i Malik iz Malija: 34 su mu godine i prije deset godina je došao gumenim čamcem iz Maroka u Mursiju u Španjolskoj. Isprva se borio da bi nekako preživio, ali u međuvremenu ima radni ugovor sa Biosaborom, najvećom kooperativom u Almeriji koja ima i certifikat biološkog uzgoja. Prije se mučio i znojio pod plastičnim ceradama, danas radi u gumenim rukavicama i uglavnom sjedeći. "Potpunih" ilegalaca ima sve manje: globe i kazne su u međuvremenu tako paprene da se još jedva tko usudi uzimati ilegalne radnike.
Migrante se i ne želi i ljuto treba
Ali čitava politika prema migrantima je za španjolske plantažere sve veći problem: oni i dalje dolaze, prema podacima grada Madrida je ove godine već došlo oko dvadesetak tisuća ljudi, a do kraja godine će ih doći još. Ali to je upola manje nego što ih je došlo prošle godine, a plantažeri trebaju tu radnu snagu.
Maria Dolores Morales je zadužena za financije kooperative Biosabor. Sjeća se kako je u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća mnogo njenih Španjolaca odlazilo na rad u Njemačku, u Essen, Frankfurt ili Hannover, ali svi sa urednim papirima. "I moj otac je tada otišao u Njemačku, ali je sve bilo organizirano i on je živio u apartmanu. Mi ne možemo dopustiti da u 21. stoljeću tu u Almeriji mnogi došljaci žive u barakama." Trebaju se uvesti jasna pravila, ali onda i omogućiti došljacima da tu žive i rade.
Jer ovako su i ove plantaže došle na loš glas zbog uvjeta rada za tamošnje radnike. "Krive nas, ali to je tek pola istine", žali se Juan Colomnia iz lobističkih udruga Coexphal i APROA, osobito na strane medije koji "ne razumiju" kako izgleda pravo stanje na tim poljima. On krivi i političare, kako Španjolske tako i Europske unije, a još se jedino nada kako će ekstremno desna stranka VOX koja je dobro prošla na prošlim izborima u Almeriji "uvesti reda" u politiku doseljavanja.
Strah i srdžba zbog „Prljave žetve"
No Juana Colomniu još više ljuti - ali i brine što osobito Nijemci više nisu tako oduševljeni voćem i povrćem koje će im iz Španjolske stizati bez obzira na sezonu, u svako doba godine. Njemačka je najveći uvoznik španjolskih proizvoda i gotovo trećina prihoda dolazi iz te zemlje - tek iza nje dolaze Francuska i Velika Britanija. No već prošle godine je prvi program njemačke TV ARD objavio dokumentarnu emisiju "Evropska prljava žetva" gdje se ne spominju samomigranti koji rade u užasnim uvjetima, nego i masovno korištenje pesticida i drugih hemikalija kojima su izloženi radnici - a onda i potrošači.
Columnia nam tvrdi: radnicima ostaje i preko 1000 eura u džepu svakog mjeseca, a jedva da se još koristi hemija. To nam tvrdi i agronom Rafael Alvarez: "Prije petnaestak godina su se ovdje stvarno posvuda prskali pesticidi i to je štetilo i radnicima", kaže nam agronom iz Madrida. Ali u međuvremenu svi teže nekim oblicima biološkog uzgoja: jer to potrošači žele, a povrh toga je i cijena bolja.
No potrošačima je to ipak sumnjivo, a i svojevrsni oblik privredne pomoći jest poticaj i olakšica zemljama izvan EU plasirati njihove poljoprivredne proizvode na ovdašnje tržište. To osobito ljuti Lolu Gomez iz plantaže Clisol: "Tržišna utakmica sa zemljama kao što su Kenija, Senegal ili Maroko nije poštena jer oni tamo ljude plaćaju na dan onoliko koliko mi tu u Španjolskoj plaćamo na sat." Uopće, smatra da je to dvostruki moral jer nitko onda ne postavlja pitanje kako tamo žive radnici i koliko se hemije troši.
Zlatna vremena prolaze...
Ta pomama za ekologijom među evropskim potrošačima španjolske plantažere ne ostavlja ravnodušnima. Lola Gomez nam govori o problemu kojeg ima njena plantaža: sunca u Almeriji ima u izobilju, ali ne i vode. Zalijevati sadnice u zemlji neminovno znači i trošiti vodu koja će otići pod zemlju. Zato tamo sve više prelaze na hidrokulture, dakle uzgoj gdje su biljke zasađene na vunu od kokosovih vlakana i gdje se može potpuno nadzirati količina potrošene vode.
Ali to nije ekološki: Clisol zato nije dobio certifikat biološkog uzgoja, niti može dobiti potporu EU za biološki uzgoj - iako uopće ne koristi hemiju. "EU ustrajava u tome da biljke moraju ljubiti zemlju, inače nisu eko", ljuti se nizozemski biolog Jan van der Blom koji radi na mnogim plantažama u Almeriji. A tamo su shvatili kako su zlatna vremena završena kad su sa lubenicama čak i za Božić mogli postići svaku cijenu.
I bez konkurencije iz Afrike ili Južne Amerike, plantaža ima sve više i u Evropskoj uniji. Sve je teže držati korak i jedinu šansu vide u visokoj tehnologiji, sondama, računalima i optimizaciji uzgoja voća i povrća. Jer i kupce je sve teže zadovoljiti.