Christiane Kliemann je vrlo tolerantna, ali ima neke svoje principe: "Plastične čaše u kantini! To ne dolazi u obzir." I odmah nudi rješenje problema: "Zašto svaki zaposlenik ne bi imao svoju šalicu i svaki put ju napunio na automatu za kavu?" To je tehnički moguće.

Christiane Kliemann izbjegava plastiku, već godinama nema automobil, ne leti avionom i dala je otkaz u tajništvu Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC), gdje je imala dobro plaćeno radno mjesto. Ova 50-godišnja majka četvero djece čak se iz svoje velike kuće privremeno preselila u kamp kućicu, a potom u jedno ekološko selo. "Vjerujem da svaki čovjek osjeća duboku potrebu da vodi život ispunjen smislom. I svatko želi smisleno doprinijeti svom društvu, svojoj okolini."

Odlučujući doživljaj

To su bili motivi zbog kojih se ova bivša novinarka svojedobno natjecala za radno mjesto u UN-u. No ubrzo je uvidjela da su tamo određene teme tabu, recimo, kako kaže, „gospodarski rast i kapitalističke strukture". Odlučujući trenutak doživjela je 2012. godine. Međunarodna zajednica je na konferenciji u Rio de Janeiru povukla bilancu nakon 20 godina UN-ovog ekološkog procesa. „Za mene je zastrašujuća bila spoznaja da se stanje pogoršalo na svim područjima. No umjesto da se kaže: pogriješili smo i sada ćemo krenuti novim putovima, moćnici su ukazivali na budućnost i istovremeno zadržali štetni sustav."

Po njezinom mišljenju problem je u dogmi o gospodarskom rastu i kapitalistički orijentiranoj strukturi gospodarstva. Christiane Kliemann kao negativnu posljedicu takvog razmišljanja navodi primjer Grčke pa kaže da se ondje pokazalo kako je težnja za stalnim gospodarskim rastom uzrokovala socijalni kaos i siromaštvo. No za nju rješenje nije zaustavljanje rasta, nego potpuna transformacija sustava. Ona je zagovornica degrowtha, odnosno ekonomije „od-rasta" koja vodi računa o općim potrebama, socijalnoj pravdi i ekološkoj održivosti.

Kako bi se zaustavilo uništavanje resursa, zagađenje okoliša i siromaštvo, pristaše pokreta Degrowth zahtijevaju, primjerice, veće poreze za zrakoplovne letove i potrošnju energije i resursa, ukidanje poreznih olakšica za službena vozila, unaprjeđenje javnog prijevoza i gradnju biciklističkih staza. Porezne olakšice trebalo bi dobiti lokalno gospodarstvo, a ekološko obrazovanje trebalo bi imati veću težinu u dječjim vrtićima i školama.

„Mi smo ovisnici o konzumu"

Christiane Kliemann danas kao novinarka piše za razne medije o alternativnoj ekonomiji i društvenim promjenama, a organizira i ekološke seminare. „Mi smo ovisnici o konzumu. Nijedno putovanje nam nije predaleko i moramo obavezno imati najnoviji smartphone. Ali što je pozadina te ovisnosti?" Ona sudionike seminara pokušava senzibilizirati za proturječnosti, razviti kod njih suosjećanje za ljude na drugim krajevima svijeta koji pate zbog našeg modela proizvodnje i potrošnje.

I želi potaknuti na razmišljanje jer je uvjerena da većina ljudi nije svjesna te svoje ovisnosti. „Ne bismo li bili sretniji kada bismo imali više vremena za stabilne društvene odnose?" Naravno, to ostaje retoričko pitanje.

No ne i za Christiane Kliemann. Nakon razgovora sjeda na bicikl i spontano odlučuje krenuti kući dužim putem. Jer, ona ima vremena. Sjedajući na bicikl još dodaje da je svjesna granica svog djelovanja. „Sustavne promjene su moguće samo ako mnogi ljudi i grupe, na različitim područjima i razinama, istovremeno počnu drugačije raditi neke stvari." Od politike ne očekuje mnogo, nego se nada da će klimatske promjene i izumiranje vrsta biti moguće zaustaviti samoorganizacijom civilnog društva.