Evropske institucije kao i predstavništva drugih država u Briselu pokazuju povećano interesovanje za zbivanja u Makedoniji. To dokazuje i prilično veliko interesovanje koje je juče (20.5.) vladalo za skup posvećen dešavanjima u toj zemlji u Centru za istraživanje evropske politike u Briselu (prisustvovalo je oko pedesetak ljudi). Jedan od učesnika te tribine, šef briselske kancelarije njemačke fondacije Nauka i politika Dušan Reljić, u intervjuu za Dojče vele procjenjuje kakva je situacija u Makedoniji, ali i u regionu, ukazuje na moguće puteve za izlazak iz krize i, na početku, prenosi utiske sa briselske tribine…

Dušan Reljić: Imao sam utisak da većina učesnika u raspravi na skupu u Briselu ne očekuje povećanje nasilja, da ne vjeruje da može da dođe do ponovnog izbijanja albansko-makedonskog oružanog sukoba, ali i da sumnja da će doći do brzog raspleta krize. Svakako, iskazna su i očekivanja da Evropska unija mora više da se angažuje na licu mjesta da stvari ne bi krenule nekim haotičnim tokom. […] Moj utisak je da većina u Briselu smatra da je nedovoljno da se posredovanje između zavađenih strana u Skoplju prepušta samo Evropskom parlamentu, odnosno trojici poslanika tog parlamenta. Umjesto toga, a i ja sam se pridružio tom zahtjevu, vjerovatno je sada došao trenutak kada bi povjerenik EU za spoljnopolitička pitanja, gospođa Federika Mogerini, trebalo da preuzme stvar u svoje ruke i da se mnogo više angažuje nego do sada.

Dojče vele: Evropska komisija je u svojim redovnim izvještajima o napretku Makedonije i ranije ukazivala na negativni razvoj, naročito u oblastima kao što su nezavisnost sudstva, sloboda medija, problem sa javnom administracijom itd. Iako je to iznošeno diplomatskim, dakle ublaženim rječnikom, ipak je bilo jasno da su i u Briselu svjesni da Makedonija već duže vrijeme u procesu približavanja EU de fakto nazaduje. Zar Evropska komisija i drugi nisu i ranije imali mogućnosti da preduprijede te negativne tendencije?

Ne vjerujem i to iz dva razloga. Prvi je što su ti izvještaji, koji se obično objavljuju u oktobru, proizvod birokratskog usaglašavanja među raznim tijelima Komisije. To je instrument koji bi trebalo da podstiče zemlje, a koji se često pokazao neefikasnim. Makedonija je, ako se ne varam, šest puta ako ne i više, dobila preporuku Evropske komisije da počne pregovore o članstvu, ali Evropski savjet, dakle države-članice, nisu tu preporuku uvažavale nakon veta Grčke zbog spora oko imena. S druge strane, stvari u Makedoniji se već nekoliko godina kreću u smjeru koji podrazumeva da su političke institucije, prije svega parlament, ali i pravosuđe i sve drugo što čini jednu funkcionalnu demokratiju, oslabljene. Da li je to samo rezultat udaljavanja od EU i NATO ili je to i rezultat loše ekonomske situacije i jačanja vlasti jedne partije, jednog čovjeka – to je stvar rasprave. Ali nije samo Evropska unija ta koja je odgovorna za prilike u Makedoniji. Na prvom mjestu su to sami Makedonci.

Analize pokazuju da se tendencije ka autoritarnosti pojavljuju od 2008, nakon samita NATO u Bukureštu, kada je prijem u tu organizaciju djelovao kao „gotova stvar“, da bi na kraju ispalo da su Albanija i Hrvatska primljene, a Makedonija nije. U međuvremenu, 2001. godine stigla je i presuda Međunarodnog suda pravde sa Grčkom u vezi imena, koju sve do sada međunarodna zajednica, NATO ili EU, ignorišu. Da li je bila greška stati na stranu saveznika – Grčke, a protiv odluke najviše, i to sopstvene sudske instance?

U međunarodnim odnosima rijetko vlada pravda ili osjećaj šta je to pravedno. Pa čak i međunarodno pravo ne dolazi toliko često do izražaja. Međunarodni odnosi i dalje su prije svega odraz moći pojedinih država ili konstelacija odnosa među državama. Zbog toga mislim da je sada kasno da se žalimo na to šta je bilo 2008. ili kasnije. Trebalo bi vidjeti kako će Makedonija sada izaći iz ove aktuelne krize. Ključno pitanje pri tom jeste da li političke snage, kako u makedonskom, tako i u albanskom tijelu, imaju dovoljno sposobnosti i volje da nađu kompromis ili će ponovo, kao i 2001, biti neophodno da se on nameće spolja. Svaka varijanta koju proizvedu sami Makedonci, za demokratiju i institucije te zemlje, pozitivnija je nego nametanje spolja. Potrebno je tražiti nove oblike suživota i nove oblike podjele demokratske vlasti. Isključivo okretanje spoljnom činiocu, neće doprinijeti tome da se stvari poboljšaju.

Posljednje demonstracije u Makedoniji, a naročito one opozicione, pokazale su da Makedonija nije u toj mjeri podijeljena po etničkim linijama. Da li slika koju su zajedno poslali Makedonci, Albanci, Srbi, Turci, Romi, može da bude početak buđenja građanske svjesti?

U Makedoniji i dalje postoji koaliciona vlada VMRO-DPMNE i DUI, dakle jedne makedonske i jedne albanske partije. U ovom trenutku ne vidi se spremnost te vlade da prihvati neka od predloženih rješenja, recimo formiranje neke prelazne vlade ili neke oblika građenja nacionalnog jedinstva oko organizovanja novih izbora koji bi bili bolje nadgledani, koji bi bili pravedniji nego ranije i koji bi u svakom slučaju proizveli jedan novi politički kvalitet. Mitinzi jesu demokratska stvar, ali oni služe samo za to da se stvori politička kulisa koja bi trebalo da na kraju proizvede politički dogovor. Taj politički dogovor ponovo će biti stvar političke elite u Makedoniji. Ja nemam utisak da albanska politička elita u ovom trenutku ima želju da se previše eksponira. Primjećujem prilično veliku uzdržanost. Takođe mislim da je prerano za procjenu da li masovne demonstracije opozicije mogu da stvore toliki pritisak javnosti koji može da utiče na političku elitu, posebno na Albance, da izađu iz vladajuće koalicije. To će, nažalost, ponovo zavisiti od spoljnih činilaca, odnosno od toga u kojoj će mjeri SAD, Evropska unija i okolne države, prije svega Albanija, imati uticaja na igrače u Skoplju. […] Osnovna činjenica jeste da se stiče utisak da unutar Makedonije i dalje postoji ravnoteža dveju političkih opcija i da u ovom trenutku albanske političke partije mogu da budu te koje mogu da promjene odnos snaga, odnosno da obore vladu.

Kako procjenjujete da bi događaji u Makedoniji mogli da utiču na njeno okruženje, odnosno na zemlje Balkana?

U ovom trenutku neku veliki političku korist od zaoštravanja prilika u Makedoniji niko od susjeda nema. Negativna zbivanja u Makedoniji, negativno bi uticala na pregovore Srbije sa Evropskom unijom. Loš razvoj događaja u Makedoniji, zahtjevao bi od Albanije jedno drugačije političko ponašanje i takođe bi je doveo u neprilike. Isto je i sa Kosovom. Dakle, ako je u prvom trenutku nakon sukoba u Kumanovu izgledalo da su najveću štetu pretrpjele opozicione partije, već kada su se stvari malo razjasnile, kada se ispostavilo da makedonska država nije efikasno reagovala – ipak troje vrlo važnih ljudi u vladi dalo je ostavke – onda se pokazalo da je zapravo uza zid pritjerana vlada u Skoplju. To je ono što pokazuje da spoljni činioci zapravo nisu imali neki pretjerano jak argument ili interes da cijelu stvar zaoštravaju. Kako će se riješiti odnos vlasti i opozicije u Makedoniji? Meni se čini, kao što sam već rekao, da su dva činioca posebno važna: jedno je kako će se postaviti SAD i Evropska unija, a drugo –kakav će odnos zauzeti albanski politički faktor.