Ramón je jedan od stotinu privatnih i već svjetski poznatih kubanskih taksista. Sjedi za volanom stare olupine koja tek improvizacijom, tehničkim umijećem i s dobrom mjerom božije milosti još uvijek vozi ulicama Havane. A to je doživljaj kojeg neće propustiti gotovo niti jedan turist

Ne, cijene vožnje koje su naznačene u njihovim turističkim vodičima nisu točne, odnosno: više nisu točne. Ne, on ih ne želi prevariti, takve cijene sada svi imaju, nego su se cijene vožnje povisile jer je i benzin postao skuplji. Možemo pitati bilo koga, to je sad tarifa. Zapravo, nije sigurno da neće u neko doba opet morati povećati cijenu taksi vožnje.

Ramón nas doista ne želi prevariti i istina je što govori. Dapače, stanje na Kubi je još teže od pukog povišenja cijene goriva: državne službe i poduzeća su već počela skraćivati radno vrijeme i ograničavati upotrebu klima uređaja kako bi se štedjela energija. Državno čelništvo još uvijek uvjerava građane kako neće biti redukcija i isključivanja struje, ali mnogi se sjećaju kako je to bilo u devedesetima nakon kolapsa istočnog bloka. I tada je bilo redukcija struje i što je još gore, crpke vodovoda su također radile na struju tako da i vode nije bilo uvijek. Zato se Kubanci spremaju na vruće ljeto - i to doslovno.

Venezuela i sama treba svoju naftu

Prošlog petka (8.7.) je osobno Raúl Castro svojim podanicima objasnio što se dešava i što ih čeka: Kuba tradicionalno izvozi nikal, šećer i naftne derivate i svemu tome su na svjetskom tržištu cijene pale. S druge strane, Kuba ovisi o nafti iz "prijateljske" Venecuele, ali obzirom da je i nafta na svjetskom tržištu izuzetno jeftina, Venecuela sada ima i vlastitih briga i više ne može isporučivati toliko nafte Kubi po tradicionalnim "cijenama za prijatelje".

Doduše, Kuba sama godišnje proizvodi oko 25 miliona barela nafte, ali to je tek oko 40% njenih potreba. Ostalo dobija iz Venezuele i zauzvrat, u toj zemlji radi i djeluje oko 25 hiljada kubanskih liječnika i medicinskog osoblja. Venecuela će zato i dalje Kubancima slati naftu, ali stručnjaci procjenjuju kako ta zemlja jednostavno ne može slati više od oko 53.300 barela na dan - a to je čitavih 40% manje nego što je bilo u prvoj polovini ove godine. Svima je bilo jasno da je Kuba uvozila iz Venecuele više nafte nego što joj treba, ali je višak prerađivala i prodavala na svjetskom tržištu. Naravno, po "punoj" cijeni.

I to je bio važan izvor prihoda za državnu blagajnu Kube - kojeg sada više neće biti. Zato se sad mora štedjeti na svakom uglu. Takvih mjera se mogu sjetiti svi koji su dio svog života proveli u socijalizmu: prije svega treba štedjeti devize. Sve što se uvozilo treba se nekako nadomjestiti domaćim proizvodima, a kada je riječ o energiji - treba je manje trošiti. Dugoročno, Kuba želi u sljedećih petnaestak godina gotovo četvrtinu svoje energije proizvoditi iz obnovljivih izvora energije i već su dogovoreni određeni projekti sa stranim investitorima. Ali, sve je to budućnost: sada treba gasiti klima uređaje i paziti na potrošnju.

A tko će onda zaboga štedjeti?

Predsjednik Kube je svoje građane upozorio da postoje špekulacije "da je naša privreda pred kolapsom i kako će u Kubi nastati isto stanje kakvo je bilo nakon sloma istočnog bloka". Naravno, predsjednik Kube tvrdi kako su sve to zlobni jezici: da, bit će teško i biti će posljedica, ali ovaj radnički raj na Karibima je u mnogo boljem stanju nego što je bio u devedesetima. A i Venecuela će i dalje pomagati: "Prave prijatelje prepoznajete u teškim trenucima i mi Kubanci nikad nećemo zaboraviti podršku Venecuele kad smo bili pred velikim izazovima", objavio je Raúl Castro.

Usprkos tome, mnogim Kubancima pada mrak na oči čim im se spomenu devedesete prošlog stoljeća i kraj podrške Sovjetskog Saveza Kubi - i to doslovno. Tada su redukcije struje bile svakodnevica, a treba doista mnogo idealizma i revolucionarnog žara kako bi se izdržao makar jedan vrući dan u Havani bez klime i čak bez malenog ventilatora koji će malčice ublažiti sparinu.

Zato je odmah i Kastrov ministar za privredu i socijalna pitanja Marino Murillo objavio Kubancima kako "građani neće biti pogođeni mjerama štednje." Državni cilj jest uštedjeti 6% energije, ali neće biti pogođeni turisti. Ostavit će se na miru i državna produkcija nikla, a naravno da i proizvodnja šećera mora ići dalje. Ali kako će se onda uštedjeti 6% energije, kad građani troše oko 60% energije Kube - to mnogi građani Kube sami mogu izračunati i koliko onda mogu vjerovati svom ministru.

Zemlja optimista

Naš taksista Ramón je previše oprezan da bi se sa neznancima upustio u političke rasprave. Doduše, mnogi su se nadali kako će zbližavanje Havane i Washingtona donijeti bolje dane, ali i veliki susjed sa sjevera Kubi još uvijek pravi probleme, a od poboljšanja se ne vidi mnogo. Tako je dogovoreno da Kubi bude dopuštena upotreba američkog dolara u svjetskom trgovinskom plaćanju - ali to se još nije dogodilo. Jedino što se promijenilo jest da dolazi više turista, a i to bi se moglo promijeniti.

Jer mnoge Ramonove mušterije su postali njegovi prijatelji i redovito se vraćaju na Kubu. Ali pomisao na Havanu u mraku i bez klima uređaja je i njih uplašila: "Neki od mojih poznanika su već otkazali ljetovanja i zatražili da im se vrati novac. Jer tko zna, kakva će situaciji biti na Kubi?"

On osobno je optimist - to je u svakom slučaju apsolutno nužno, ne samo da bi se bio stanovnik Kube nego i ako se vozi automobil kakvog on vozi. Zato nas srdačno pozdravlja i juri po nove turiste. Kojima će opet morati objašnjavati sve od početka.