Odobravajući klimoglavi i više aplauza – novinari, privrednici i političari u Berlinu po drugi put u dvije nedjelje mogli su da vide srpskog premijera Aleksandra Vučića u modernom, često nasmijanom izdanju. Takav im mnogo više liči na ambicioznog reformatora evropskog kalibra nego na bivšeg nacionalistu. Ovo je zapravo prvi susret sa njemačkim novinarima tokom kojeg Vučića niko nije pitao o njegovoj prošlosti i kopernikanskom obrtu – odgovori su poznati, pokajanje zatraženo, oprost dobijen. Simbolično je, za istim stolom, sjedila i Ružica Đinđić, udovica ubijenog premijera i prijateljica Njemačke (kako će reći berlinski šef diplomatije Štajnmajer). Sam premijer nekoliko puta se pozvao na reforme koje je počeo Đinđić pa su onda, po njegovima riječima, čitavu deceniju stagnirale. Sve do sada.

Recimo Zakon o radu zbog kojeg će, uvjeren je Vučić, koliko slijedeće sedmice Beograd biti preplavljen masovnim demonstracijama. „Idemo u liberalizaciju i fleksibilnije tržište rada kako bismo bili prijemčiviji za strane investitore“, rekao je premijer, dodavši da je cilj da se njemački investitori osjećaju kao kod kuće. Prvi dio njegovog izlaganja na otvaranju stalnog Foruma Srbija-Njemačka bio je posvećen upravo ekonomiji – 2013. je razmjena Srbije i Njemačke dostigla tri milijarde evra, pa u prvom kvartalu ove godine dodatno porasla. Čini se da je poruka – sve je bolje od kada smo mi na vlasti. Kritika bivših tek u polurečenicama postaje direktna, kao kada Vučić kaže da su „pogrešne odluke prošlih vlada“ dovele Srbiju tu gdje jeste pa sada treba hitno vaditi kestenje iz vatre.

Ili kada govori o političkim odnosima Beograda i Berlina, odnosima koji „nikada nisu bili na boljem nivou“. „Novi početak ogleda se u tome što je Berlin sit srpske politike – jedne za domaću, a druge za inostranu upotrebu, da se jedno govori, a drugo radi. Novi početak je da što mislimo, to i kažemo, a što kažemo, to i uradimo.“ Njegova prethodna posjeta glavnom gradu Njemačke i susret sa kancelarkom su, kaže, odlično primljeni u Srbiji. Nada se da Srbija neće iznevjeriti svog većeg partnera. „Ako ispunimo domaći zadatak, očekujemo od Njemačke i drugih da 2018., 2019. ili 2020. kažu šta je Srbija uradila, a šta nije“, dodao je Vučić.

Poruke između redova

Onda je u zgradu u ulici Rauchstraße 17, na obodu čuvenog parka Tiergarten, stigao njemački šef diplomatije Frank-Valter Štajnmajer. Zgrada je važna za odnose dvije države jer je neko vrijeme služila kao predstavništvo Jugoslavije, baš onda kada je ambasador bio Ivo Andrić. Štajnmajer i Vučić su se upisali u knjigu utisaka u kancelariji koju je čuveni pisac i diplomata koristio, a Štajnamjer je dodao da je Na Drini ćuprija spadala u omiljenu lektiru njegove generacije. „Sjećanje je ove godine sveprisutno“, podsjetio je Štajnmajer na stogodišnjicu Sarajevskog atentata i petnaestogodišnjicu završetka bombardovanja. „Ali mi ne živimo ni u 1914. ni u 1941. ni u 1999. Živimo u 2014, godini u kojoj smo počeli pregovore sa Srbijom o pridruživanju EU. I to je događaj istorijske dimenzije, Srbija se vraća kući – u Evropu.“

Osim ugodnih riječi, iskusni socijaldemokrata je gostima iz Srbije između redova poručio – pohvale za ono što radite, ali uradili do kraja niste još ništa. Recimo: „Ostvaren je istorijski dogovor sa Kosovom koji će, vjerujem, biti i sproveden.“ Ili, još jasnije: „Želimo da budemo partner, ali zahtjevan partner, ako smijem da kažem. Vjerujem da je i premijeru Vučiću jasno da to može samo tako, da nema rabata na evropskom putu, da mora da se riješi pitanje Kosova, da postoji pravna država i demokratska uprava. (...) Birači su Vam upravo za ovaj put dali jasan mandat“, rekao je Štajnmajer. Onda isto to, samo malo opuštenije: „Vidimo ovih dana da samo ko igra najbolje i daje sve od sebe ulazi u osminu finala.“

„Investirajte sada“

Uslijedila je podijumska diskusija o pridruživanju Srbije EU, na kojoj su govorili ministri Kori Udovički i Dušan Vujović – u uvodnoj konferenciji za novinare tek statisti. Tada je, naime, govorio samo njihov šef vlade. „Nije slučajno što je premijer ubjedljivo dobio izbore“, rekla je ministarka lokalne samouprave Udovički. Ona je objasnila da se Srbiji desio udar realnosti, da su ljudi prepoznali da Vučić ne obećava u prazno, dok je opozicija djelovala populistički. „Važno je da bolne reforme koje slijede budu percipirane kao fer, da svi ponesu teret. U Srbiji je dugo čak i takozvana inteligencija bila fokusirana na pitanje kako da kolač podjelimo, umjesto da se pita kako da taj kolač bude veći. Komunizam nas je učio da je raspodjela najvažnija“, navela je Udovički. Sada treba smanjiti rashode javnog sektora, ali država mora da postane i prijatelj investitora, dodala je.

Njen kolega iz vlade Vujović – po sopstvenim riječima penzioner Svjetske banke – kaže da je jedina dobra vijest što se nema kud, reforme više ne mogu da se odlažu. „Javna preduzeća prave gubitke i pružaju loše usluge. Milijarda gubitka Srbijagasa nije normalna, takva preduzeća su svuda u svetu profitabilna“, rekao je Vujović. On je kao poseban problem označio preduzeća u vječitom restrukturiranju u kojima radnici dobijaju minimalce, a ne rade ni za toliko. „Ne treba mi da vučemo njemačke investitore za rukav, oni najbolje znaju gdje treba da ulože. Mi moramo da uradimo ono što oni ne znaju – zašto bi se oni recimo bavili socijalnim davanjima ili razmišljali da li u nekom gradu radi lokalni vodovod? (...) Ne molimo za novac – ko moli, on uvijek dobija samo milostinju – ali kažemo: Pogledajte šta radimo i dođite ako imate interes. Sada ima smisla investirati jer je jeftino i ima perspektivu. Kasnije ćemo ili biti skupi ako budemo uspješni, ili ćemo propasti pa ulaganje neće imati smisla.“

Vujović je rekao da će Srbiji ostati pitanje privatizacije velikih sistema poput Telekoma i EPS-a, ali da država „nema šta da traži u proizvodnji čarapa, hrane i komercijalnih proizvoda kao u vrijeme komunizma“. Sa ministrove desne strane sjedio je čovek koji proizvodi upravo pomenute čarape. Uve Berghajm, iz rukovodstva tekstilnog proizvođača Falkea, koji u Leskovcu ima fabriku sa 550 zaposlenih. „Tamo sam sreo pouzdane, lojalne ljude spremne da rade. Naišli smo na dobru poslovnu klimu“, rekao je on. Doduše, uprkos velikoj nezaposlenosti na jugu Srbije, nije bilo lako naći dovoljno radnika sa ispečenim zanatom, pa je veliki broj njih obučavan, dodao je Berghajm.

Lošija iskustva kao investitor ima Bodo Hombah, šef moćne medijske grupe WAZ koja je ranije namjeravala da kupi Večernje novosti. Naišao je, kaže, na tajkunski zid i povukao kapital iz Srbije. Ipak, ima nade da je tajkunizacija vlasti u Beogradu stvar prošlosti, navodi on, uostalom zato što je Srbija na evropskom putu. Ovu zemlju Hombah smiješta u mlade demokratije koje su pune entuzijazma prema evropskoj ideji dok osnivači EU „pokazuju umor i melanholiju“. „Dok se mi u Njemačkoj često pitamo kakva nam je budućnost, Srbi mnogo češće pitaju kakva je budučnost njihove djece ili unuka. To je fabrika nade, njima moramo da damo pozitivnu rezonancu.“ Jer, kako zaključuje ovaj bivši socijaldemokratski ministar, „Srbiji treba Evropa, ali i Evropi treba Srbija“.

„Je li mogu ja?“

U krcatu salu Njemačkog društva za spoljnu politiku tokom podijumske diskusije vratio se i Aleksandar Vučić (u međuvremenu je kratko u četiri oka popričao sa Štajnmajerom). Najpre je sjeo u publiku, ali kada su se u diskusiju uključili posjetioci, uz jedno „je li mogu ja?“, vratio se za govornicu i onda još pola sata odgovarao na pitanja. Nije optimista po prirodi, kaže, ali jeste po pitanju odnosa sa Kosovom. „Ljudi više brinu o svojoj budućnosti i budućnosti svoje djece nego o velikim nacionalnim temama. (...) Osim pojedinih ekstremističkih grupa, ljudi u Srbiji razumiju da ne može da se živi u prošlosti“, rekao je premijer. Dodao je da nije toliki optimista po pitanju BiH. „Da odmažemo Bosni nećemo, ali za razliku od drugih koji imaju milion ideja – mi ideju za BiH nemamo. Ako neko ima, neka kaže.“

U diskusiju se uključio i bivši visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc-Šiling koji je pozdravio Vučićeve riječi, ali primjetio da predsjednik Srbije i predsjednik Republike Srpske šalju drugačije poruke. „Nemam sve odgovore i neću da se pravim pametan“, rekao je Vučić. „Gospodin Dodik i na konferenciji za novinare kaže jedno, ja kažem drugo. Njega poštujem kao izabranog predstavnika naroda Republike Srpske, ali neću da kažem da je svaka njegova riječ genijalna kao što ni on ne treba da brani svaku moju riječ.“ Vučić je podsjetio da je njegova prva zvanična posjeta na novoj funkciji bila ona u Sarajevu, dok u Banjaluku još nije otišao. I ovde pokušava sebe da predstavi kao hrabrog pomiritelja kojem nije stalo do rejtinga: istraživanja dobija „svaki dan“ – prije odlaska u Sarajevo bio je najpopularniji političar u Republici Srpskoj, a poslije toga nije više tako omiljen.

Ofanziva šarma nastavlja se (iako Vučić kaže da nije šarmantan kao njegovi prethodnici) i kada pitanje postavlja Josip Juratović, poslanik u Bundestagu. On je kritikovao lošu infrastrukturu u regionu, posebno što između Beograda i Zagreba nema brze pruge. Vučić je saglasan: nešto nije u redu, kaže, ako se vozom između ta dva grada putuje sedam sati, a automobilom tri i po. Publici nije jasno, kako to tri i po sata, prebrzo je. „Može i za manje od tri, ali ne smijem da kažem da kršim propise“, nasmijao je Vučić sve u sali. Još jedna od (uspjelih!) stand up anegdota o infrastrukturi je ona o dogovoru sa Tačijem da se gradi autoput Niš-Priština. „Polovina bi išla kroz centralnu Srbiju, polovina kroz Kosovo i Metohiju, kako mi kažemo, ili kroz Kosovo, kako oni kažu – svejedno je kako se kaže. Zamolili smo EU da ne dobijamo seminare i studije nego pare.“

U Berlinu Vučić sa mnogo takta reaguje i na kritike. Moderator diskusije bio je Mihael Martens, dugogodišnji dopisnik Frankfurter algemajnea iz Beograda, kojeg je Vučić nekoliko puta nazvao svojim prijateljem. Upravo je Martens u današnjem tekstu kritikovao Vučića jer u Andrićgradu nije pomenuo crne mrlje srpske istorije, odnosno ubijanje Bošnjaka kod Višegrada. „Znači kriv sam za nešto što nisam rekao?“, pitao je Vučić. „To je područje na kojem Srbi i muslimani nikada nisu razmjenili žive, tolika je mržnja. Mislio sam da se to podrazumjeva i da ne moram da pominjem na tako slavan dan.“ Inače, tvrdi Vučić, nije mu problem da govori i o tamnim stranama slavne srpske istorije. Mrlje imaju sve nacije: „Ustaše su pobile cijelu moju porodicu, ali to ne znači da Hrvatska nema slavnu istoriju.“

Ili kritički tekstovi Dojče velea na srpskom jeziku, o temama koje menstrim mediji u Srbiji tek ovlaš dotiču. „Gledam Dojče vele na različitim televizijama, mada mi je malo u nezgodnom terminu. Mislim da potpuno slobodno izvještavaju, zadovoljan sam i kritičkim tonom, toga nikada nije dovoljno. Iz toga sam spreman da učim. Uostalom, nedavno sam gospodinu Caniju dao intervju. Vidite, predsjednik srpske vlade daje intervju albanskom novinaru njemačkog Dojče velea. Eto šta vam je region“, rekao je uz osmjeh Vučić.

Na novu ofanzivu šarma neće se dugo čekati – Vučić i Berlin vidjeće se ponovo najkasnije krajem avgusta, kada Angela Merkel organizuje konferenciju na kojoj će učestvovati lideri regiona.