DW: Naslov knjige „Sipanje istine" praktično je dao sam predsjednik Aleksandar Vučić koji je u jednoj raspravi sa novinarima rekao: „Ja znam da vas istina koju ja sipam brzinom munje uvijek porazi." Zašto je to pogodno za naslov?

Vladimir Milutinović: Kod Vučićeve propagande mi najviše zapada za oko to što on to radi jako brzo. Tada je dobro opisao vlastiti stil – to jeste sipanje. Samo u toj rečenici kaže „ja znam" da vas „uvijek porazim". On već unaprijed obavještava novinare da ih je pobijedio, prije nego što stignu da išta kažu.

Vi ono što on govori zovete ne-istinom. Čemu ta crtica, koja je razlika između „ne-istine" i „neistine"?

To je pomalo i jer sam filozof. Neke tvrdnje nisu takve da se može dokazati da su neistine nego su u limbu i na njih se ništa ne može reći. Recimo, nedavno je rekao da ni u narednih sto godina niko neće pobijediti toliko puta kao on. Kakva je to tvrdnja? Neproverljiva, odnosno, može da se provjeri eventualno za sto godina. Dakle, ona nije netačna nego je neupotrebljiva za provjeravanje, ona je magla. Jedino možemo da promijenimo ugao gledanja pa da tu vidimo ekstremnu samohvalu.

Samohvala je jedna od petnaestak propagandnih tehnika koje obrađujete u knjizi. Jednom je glumac Lane Gutović rekao da ne prekida ljude dok ga hvale. Vučić ne čeka da ga drugi hvale, već sam preuzima taj odgovoran posao.

On u gostovanjima na televizijama govori po dva sata, na konferencijama po sat vremena. Kad priča o rastu ekonomije ili o ljekarima tokom pandemije, on i tada sebe hvali. Cijeli ti nastupi su implicitna ili čak eksplicitna samohvala u stilu: Ja sam izgradio, ja znam najbolje. Recimo, poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma je izjavio da je „znao tekst bolje od svih u prostoriji", što znači najbolje na svijetu, ako pretpostavimo da ljudi van prostorije nisu ni mogli znati tačno. To su tipične rečenice.

Koliko propagandu otežava to što ne postoji stvarna politička prijetnja Vučiću u vidu opozicije?

To je relativno. Vučić ima cilj koji je nelegitiman u demokratskom društvu, ali je istorijski gledano čest u svim društvima – da bude jedini na vlasti i da bukvalno ne postoji nijedna druga stranka. Taj cilj je djelimično već ostvaren, u Skupštini nema opozicije, sve tamošnje stranke su očigledni privjesci. Jedna od tajni tog njegovog uspjeha je naša slaba sposobnost da prepoznajemo propagandu, namjere i smisao nečijeg političkog djelovanja.

Kako objasniti to da se opozicija demonizuje i proglašava slabašnom i nesposobnom, a istovremeno dovoljno moćnom da radi Vučiću o glavi ili čak priprema ubistvo?

I to su zanimljivi primjeri. Vučić je nedavno rekao: „Bolje me ubijte." To su svega tri riječi, ali gledajte šta sve sadrže: satanizaciju ovih koji su tobože ubice, predstavljanje sebe kao žrtve, učitavanje nečije namjere – navodno zna da oni žele da ga ubiju. Vučić je u jednom gostovanju na RTS-u negodovao kad je Olivera Jovićević tumačila njega, pa je rekao: „Nemojte da ulazite u moju glavu." Međutim, on sam rutinski ulazi u tuđe glave i nalazi u njima doslovno šta god mu padne na pamet, pa i plan za ubistvo.

U jednom intervjuu je istoj novinarki rekao, pošto je došao do studija dok su okolo bile demonstracije: „Nemojte da se plašite, Olivera, ja sam tu." Šta se time poručuje?

Znači da su okolo zlobni i agresivni, a ja sam heroj koji će Vas zaštititi, pa još učitavanje da se ona plaši. To je, inače, novinarka odmah odbacila. No da se vratimo opoziciji – ona slabo koristi propagandne tehnike, što je u jednoj mjeri nužno. Drugo, opozicija se ne trudi da odgovori na ono što Vučić priča. Ako postoji intenzivna propaganda, mora da postoji planski intenzivan odgovor.

Vi dakle pozivate opoziciju na neku vrstu propagande?

Ne u onom lošem smislu kojim se ova knjiga bavi. Ali odgovor na propagandu istim intenzitetom, a na boljim osnovama, svakako je potreban.

Ali pišete da gledaoci televizija ili čitaoci novina koje šire propagandu nikada nemaju priliku čuju odgovor druge strane.

U knjizi „Gospodari medija" Marčelo Foa piše da nije potrebno imati samo priču, već i osigurane kanale za plasman priče. U Americi su recimo ti kanali u stilu znam novinare koji će da mi učine. A u Srbiji važi znam novinare koji će sve da mi učine. Činjenica je da Vučić okuplja ne novinare, već 95 odsto medija koji će da urade sve što kaže i stoprocentno u njegovu korist i da nikada ne puste opoziciju da nešto kaže. Kod nas je takav i javni servis, što je skandal po sebi. To je naravno značajan dodatak propagandi.

Nisam brojao, ali na stotinjak stranica Vaše knjige pominjete Vučića barem trista puta. Da niste previše fiksirani na njega i da li se tako amnestiraju svi ostali koji učestvuju u sistemu propagande?

Moje mišljenje je da ne postoje nezavisni subjekti propagande osim Vučića. On se dnevno u prosjeku pojavljuje barem pola sata uživo i ničiji kreativni doprinos propagandi nije potreban. Vučić odradi sve glavne smjernice, a tabloidi i televizije to samo pojačavaju, dodaju pokoji jači termin poput „horor" ili „skandal". Ne vidim zašto bi fokus bio na nekom drugom kad je sistem postavljen tako da niko drugi nema ulogu koja je dominantna.

Pišete ovako: „Kod nas je u periodu od 2012. izmišljeni svijet sve više kolonizovao stvarni svijet." Sjećamo se spinova i od prije 2012, od dopremanja žirafe u Jagodinu do maženja krava u kampanji. Šta je sada bitno drukčije?

Prvo, intenzitet kontrole kanala komunikacije. Drugo, stepen agresivnosti propagande. Sjećam se da sam i prije 2012. sakupljao naslovnice Blica koje sam smatrao propagandnim i pisao o propagandi koja je karakterisala Demokratsku stranku. Ali čega nije bilo? Nije bilo tolike kontrole, recimo Vučić se kao opozicionar pojavljivao u svim mogućim emisijama. Nije bilo ovakve agresivnosti, nisu se u dominantnim medijima mogli izgovarati ovakvi termini o opoziciji.

Upotreba tehnika koja je kod Vučića ogromna nije bila ni blizu takva kod Tadića, Đilasa ili Jeremića. Recimo ovih dana se podsećamo – Tadić je na sahrani patrijarha Pavla govorio 39 sekundi i tu nije bilo propagande. Vučić je na sahrani patrijarha Irineja imao trinaest minuta govora impregniranog propagandom, a to radi u svakoj prilici.

Nevinom oku bi moglo djelovati da je propaganda toliko pretjerana da svi mogu da je uoče. Ali nije tako. Da li to može da se promijeni i kada?

U knjizi pokušavam da pokažem da nismo navikli da primjećujemo nešto što je toliko intenzivna propaganda. Kao elektromagnetno polje veoma visoke frekvencije, tolike da se i ne primjećuje. Drugi problem je što mnogi reaguju tako što gase televizor i ne čitaju novine. A onda se sve to razbija u našem medijskom prostoru gdje kritički mediji glasno i često negoduju, a ovi drugi mediji ne negoduju uopšte. Mislim da tome ima lijeka, ali je teško napraviti prodor.

Koji je lijek?

U sistematskom odgovoru na maglu propagande. Nju treba sistematski razvedravati. Na Vučićeve maglovite riječi bi trebalo, istom frekvencijom, razvedravati. Recimo, kad Vučić kaže da je srpski rast BDP-a najveći, onda treba ponoviti da je najmanji. Dakle, istinom protiv magle. Ne vidim kod opozicionih lidera uopšte svijest o tome da treba da uđu u detalje, da moraju ići dublje od generalne ocjene o Vučiću.

*Filozof Vladimir Milutinović (1967) analizira društvena zbivanja na portalu dvogled.rs. Napisao je knjige „Kratka istorija filozofije", „Postideologije" i „Neoliberalna bajka". Aktuelnu knjigu „Sipanje istine" izdao je sam uz finansijsku pomoć Tviter zajednice. Može se nabaviti preko portala Kupindo, a uskoro i u knjižarama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android