Ako su ljudi slobodni onoliko koliko izbora imaju, onda se možda može reči da su Srbi sa sjevera Kosova prilično neslobodni. Uzmimo za primjer „preregistraciju“ automobila: ko neće tablice sa znakom Republika Kosovo, njemu Priština prijeti kaznama i zapljenom vozila. Ko hoće te tablice – vjerovatno jer ima posla južno od Ibra pa bi da izbjegne maltretman policije – njemu neko sa Sjevera zapali automobil. Cinik bi rekao da i to jeste neki izbor, recimo kao izbor između kuge i kolere.
To što je tobožnji izlaz nađen u izlasku Srba iz kosovskih institucija, može se označiti kao najbitniji razvoj u kosovskom problemu još od Briselskih sporazuma. To je, doduše, razvoj unazad, u čast i slavu statusa kvo koji se danas više mili Vučiću i Kurtiju od bilo kakvih koračića ka bilo kakvom rješenju.
Njih dvojica sada podsjećaju na tihe partnere koji se dobro razumiju, iako ne razgovaraju – osim usiljeno. Vučićevi i Kurtijevi interesi naprosto su se poklopili – nijedan nije spreman da guta žabice i žabe, te da time rizikuje makar i mrvu vlasti kod kuće.
Razlog se naslućuje. Na stolu je takozvani njemačko-francuski papir koji na kašičicu curi u medije, pa o njemu ponešto i znamo: prilično je taksativan, bez brojki i rokova – i jasno je da predviđa normalizaciju po modelu dvije Njemačke iz 1972. godine.
Zatezanja situacije do ivice pucanja
Ukratko, Beograd i Priština ne bi jedni drugima smetali i, do konačnog priznanja, Srbija bi se ponašala kao da je već priznala Kosovo i pripustila bi ga u UN. S druge strane, Priština bi konačno morala da formira Zajednicu srpskih opština što je potpisala prije skoro deset godina.
Evropska komisija najavila je da taj Šolc-Makronov papir ulazi u pregovarački okvir. Po svemu sudeći, na njega je iz Beograda već poslata nekakva reakcija, a čuje se da pravo rvanje tek počinje.
Zatežući stvar na Sjeveru skoro do ivice pucanja, i Vučić i Kurti žele što bolju poziciju pred te pregovore, ali i izgovor da ništa ne urade. Razumije se, pride i koji politički poen kod kuće.
U srpskim kontrolisanim medijima odlično izgleda kad „vrhovni komandant“ digne MIG-ove i borbenu gotovost vojske. Kurti, koji nema takvu medijsku moć, ali ima uz sebe veliku podršku naroda nasuprot bivšim gospodarima rata i mafije u Prištini, pokušava da trijumfuje prijetnjom o slanju specijalne policije sa dugim cijevima na Sjever.
Gotovo je fascinantan doprinos dvije logike vlasti, Vučićeve i Kurtijeve, tom mizernom stanju. Jer, taman da niko ni sa kim nije pregovarao u poslednjih dvadeset godina, napetosti bi same od sebe splašnjavale. Ovako, uz njihov doprinos, one sve više rastu. A jedan nervozan prst na obaraču dovoljan je da zapali bure baruta.
Dobar dio krivice je na Evropskoj uniji – ona je posrednik bez štapa i šargarepe. Ovo potonje bi mogao da bude jedino brz prijem čitavog regiona u EU, iz geopolitičkih razloga. Ali, iako Šolc za to navija, Makron to ne dozvoljava. Kako EU nema realnu šargarepu, ona ne može imati ni realni štap.
Poslednji napredak nazad u status kvo u strašnom je raskoraku sa životom. Još malo takvog politikantstva, još možda deset ili dvadeset godina, i na Kosovu ionako jedva da će biti i Albanaca i Srba. Otići će ljudi negdje gdje život nije status kvo.