Aleksandar Vučić je računao da će ljudi na izborima potvrditi njegovu političku nadmoć i da će mu pokloniti veći manevarski prostor. Prvi rezultati vanrednih parlamentarnih izbora pokazuju da mu je računica bila uglavnom tačna. Vlast će vjerovatno proširiti i na Vojvodinu, a njegova apsolutna većina na državnom nivou više nije upitna.

On je doduše i 2014. mogao samostalno da formira vladu, ali je izabrao Socijaliste. U koaliciji čovjek sebi može da pripiše zasluge, a drugom greške, pa je koalicija sa ponešto oslabljenim Socijalistima i ovaj put vjerovatna.

Ivica Dačić je uspješan jer nije izgubio previše procenata. On će ostati skroman u koalicionim pregovorima, jer je dovoljno iskusan da shvati kako mu je tržišna cijena pala. Moćan je onaj koji je slobodan da bira, a tu slobodu opet ima samo Vučić.

Šešelj nije opasan za Vučića

Vojislav Šešelj kojeg su mnogi u nacionalističkom spektru vidjeli kao Svetog Đorđa koji probada hašku aždaju nije uspio da pretoči medijsku pažnju u dvocifreni rezultat. Međutim, i ovih osam procenata će mu biti dovoljno da u Skupštinu vrati poznatu mješavinu neslanih šala i verbalnih izgreda. No, on Vučiću ne može biti opasan. Čak je u dobroj mjeri za premijera koristan kao opomena Zapadu i regiji, da je jedino vlada na čelu sa Aleksandrom Vučićem garant evropske Srbije. Ako usput bude zaskakao i ostatak opozicije korist za Vladu postaje višestruka.

Opozicija, sačinjena od iznenađujuće vitalnog Radulovića i plejade potrošenih političara nastalih cijepanjem Demokratske stranke ostaje nemoćna. Mala bara – puno krokodila. Ta nemoć se ne može objasniti jedino dominacijom Vučića. Nesposobnost da shvate potencijal političke sinergije, da zauzdaju sopstveni hipetrofirani ego i da se dogovore o zajedničkom nastupu ponovo su se pokazali kao najveći saveznik njihovog političkog protivnika – sveprisutnog premijera. Vlada koja ima takvu opoziciju ne mora da brine za budućnost.

Ima li alternative?

Vučić će, dakle, sa socijalistima ili bez njih, u naredne četiri godine biti apsolutni politički gospodar Srbije. Spoljnopolitički kurs ostaje nepromijenjen – stalna mantra o Srbiji u Uniji biće po potrebi kombinovana sa povremenim namigivanjem Moskvi. Vučić će u regiji izbjegavati greške bilo kakvog sukoba – to će vrlo rado prepuštati komšijskim političarima, naročito na Kosovu i u Hrvatskoj. Svirepe reforme koje bez svake sumnje očekuju građane Vučić će zapakovati u fraze o žrtvama koje se moraju podnijeti u ime budućnosti. Neće biti ruža, meda i mlijeka - već je najavio pobjednik. Vučić će i dalje biti zvanično zaštitnik medijskog pluralizma koji nezvanično vješto upravlja glavnim pravcima izvještavanja.

Za sve ljude koji su se ponadali da možda postoji alternativa Vučiću, situacija je bezizgledna. Ali, sudeći po prvim reakcijama zadovoljnih opozicionih lidera, ta situacija uopšte nije ozbiljna. Naime, poraženim političarima ne pada na pamet da se po uzoru na ponekog političara u inostranstvu, povuku iz posla koji očito obavljaju bez značajnih rezultata. Kao odgovor na dalju eroziju sopstvenog političkog prostora oni već ističu namjeru da nastave kao i do sada.